Jasno je bilo odmah prilikom objave datuma koncerta da će ovo biti preveliki zalogaj i za Ninu Kraljić – napuniti Tvornicu kulture. Ali nije ona jedina koja je tu posrnula, no bez obzira na manjak publike i na poveliki popis za besplatne upade Nina je pokazala svoje nevjerojatne vokalne sposobnosti da evo već dulje vrijeme razmišljam o tome ima li netko u Hrvatskoj od mladih glazbenika koji je ostavio ovako sjajan dojam na mene.
Moja očekivanja i nisu bila neka prevelika. Jasno mi je da je riječ o neizmjernom talentu, ali i talentu koji do sada nije zablistao na način na koji je trebao i koji nema dovoljan broj autorskih pjesama da bi zadržao publiku na jednom mjestu sat do dva. No, iznenađujuće su zvučali novi aranžmani pjesama, iako se mora priznati da su veći dio koncerta obilježile obrade. Upravo zato Tvornica kulture je došla prerano i nenadano, ali dojam nakon koncerta ostao je nepromijenjen – riječ je o glazbenici koja zaslužuje više pozornosti jer je njezin vokal doista svjetskih razmjera. A novi aranžmani su nešto na što treba obratiti posebnu pozornost. Sanjivi, opuštajući, ambijentalni i s etno prizvukom.
Koncert nije otvorila pjesmom nego pričom, a priče je bilo doslovno između svake pjesme što mi je zasmetalo. Takvo što je dopušteno Balaševiću, Predinu, nekada Arsenu, od novih generacija Zrinki ili Maji Posavec i to iz razloga što zaista imaju dobru priču. Da ne govorim o tome kako je njihova priča izvrsno posložena. A s druge strane Nina je po meni zamarala time, konstantno se pravdajući kako je ovaj repertoar težak, kako se nada da publika nije ponijela povrće, odnosno rajčice iako je njima, kako je istaknula, cijeli glazbeni život bila gađana. Takve bi stvari trebala sačuvati za neki dokumentarac kad postane glazbena zvijezda, a ne zamarati publiku. Tu je između ostalog bilo i nekakvih pokušaja komuniciranja s pojedincima u publici i ljudima koji su prolazili pozornicom (tehničari, fotografi). Totalno nepotrebno i krajnje loše odrađeno. Maknemo to na stranu, kao i činjenicu da je veći dio koncerta s bendom izvodila obrade, onda tek možemo reći da je ovo bio izvrstan nastup, a njezin vokal je bio briljantan i u nekoliko navrata sam se stvarno naježio i zinuo razmišljajući izlazi li taj zvuk iz ljudskih glasnica ili ne.
Repertoar je otvoren aktualnim singlom “Lava” i pjesmom “Vir”, a potom je uslijedila po meni jedna od najboljih njezinih pjesama, “Snijeg”. Već tada u glavi vrtim imena na koja me podsjeća njezina interpretacija i došao sam do kombinacije Ofra Haza – Beyoncé – Putokazi. Orijentalno poput Haze, nevjerojatna kontrola glasa poput Beyoncé i etno poput Putokaza. A onda je krenuo niz obrada kojeg je započela, neočekivano za jednu mladu glazbenicu, pjesmom “Prođe ovaj dan” grupe Drugi način. Pridružila joj se i Martina Đurđević na obradi pjesme Prljavaca “Ako tražiš nekoga”, onoj koje su izvele u emisiji A strana, a bilo je vrlo lijepo za čuti i prisutnost harfe na pozornici. Ovim instrumentom upravljala je nevjerojatna Doris Karamatić s kojom je Ninin kvintet odsvirao “Doći ću ti u snovima” Filma i “Nothing Else Matters” grupe Metallica. Prva i nije nešto atraktivna za ovakav koncert, a kod druge zasmetala mi je gitarska dionica koja je bila i akustična i poluelektrična (pokušala biti), a što je teško kod ove pjesme. Trebali su se odlučiti ili na jednu ili na drugu verziju, a pošto je ovo bio donekle akustičan koncert onda više za prvu opciju.
Hit koncerta je bio i klavijaturist Pavle koji je očito imao odlične navijače u publici pa je zahvaljujući njemu intro u pjesmu “Lighthouse” podsjetio na filmsku glazbu. Prije nje izveli su “Lay You Down” za koju je Nina rekla da je trebala biti na Euroviziji, ali se ipak kasnije odlučilo za “Lighthouse”. Uslijedila je i obrada “Wicked Game” Chrisa Isaaka u stilu London Grammara, samo vokalno drugačija, a nije izostala ni pjesma “Što te nema” Jadranke Stojaković koju nije previše aranžerski dirala što mi se jako svidjelo. Možda je takvo što trebala uraditi i na “Wicked Game” i “Nothing Else Matters”. Na repertoaru su bile i tradicionalne pjesme, ne samo hrvatske, nego i srpske i makedonske. Uz pomoć posebnog gosta na dvije vrste didžeridua čuli smo nekoliko zanimljivih izvedbi, među kojima je “Sivi soko i vila”. Potom je uslijedio etno mash up uz pomoć Safiudina Alimoskog i zbora Čipkice. Četiri makedonske pjesme u jednoj, “Zajdi, zajdi” koja je otvorila glazbeni put Nini Kraljić, “Jovano, Jovanke” i dvije koje nisam dešifrirao. Fenomenalno zatvaranje koncerta koji je ipak predugo trajao, nešto više od 2 sata, malo previše za ovakvu vrstu koncerta. Da je u pitanju mala dvorana Lisinski, koju bih prije odabrao nego Tvornicu za Ninin kvintet, a i lakše bi se napunila, onda bi ovakav repertoar bio savršen.
Tijekom koncerta je rekla kako su nekakve inicijalne ideje da s kvintetom radi prije svega na etno glazbi jer je hrvatska tradicija dosta bogata i njezina glazbena ostavština se, prema njoj, dosta rijetko izvodi. No, morat će se odlučiti, ili ići u tom smjeru kojim trenutno vladaju Amira Medunjanin i slični ili se posvetiti popularnoj glazbi. Jer miješati jedno i drugo nije baš dobra ideja. Barem ne na ovakav način kao u Tvornici kulture. U ovom repertoaru mislim na pjesme poput “Doći ću ti u snovima” i “Ako tražiš nekoga”, te zadnje obrade “Brother” Matta Corbyja kojima nije mjesto u cijeloj ovoj priči. Tako da ima nekoliko nejasnoća u cijelom ovom koncertu, nekoliko stvari koje će morati razjasniti na budućim koncertima, popraviti, posložiti i odlučiti se u kojem smjeru želi ići. Opet tvrdim, maknemo li ove činjenice u stranu, Nina Kraljić je s kvintetnom doista zablistala u punom smislu riječi. Svemu tome na ruku je išao i sjajan razglas te dobro raspoložena publika. Vjerujte mi na riječ, ovakav glas se ne može čuti na hrvatskim pozornicama, na trenutke me podsjetio na Blackmore’s Night svojom bajkovitošću i nadam se da će sve spomenute minuse popraviti do sljedećeg puta. Za sada im je sve oprošteno jer je to bila i svojevrsna premijera novog projekta.
Foto: Karla Matulina
[envira-gallery id=”40084″]