Još jedna odlična rock večer u malom velikom Đakovu. I dok i mnogi veći gradovi ne uspijevaju preko godine dovesti etablirana imena regionalne scene (ili ih bar ne dovode dovoljno često), da i neki novi klinci uživaju u starom dobrom rock and rollu, Đakovo, a ponajprije rock bar King, svakoga nam mjeseca pripreme „groznicu subotnje večeri“, no od ove fibre čovjek se osjeća mlađi, poletniji i bolji jer doza dobre svirke i još boljih vibracija koju primimo dostatna je bar za neko vrijeme punjenja baterija ne bi li se bar na nekoliko sati odmaknuli od (realno) sivih slavonskih ravni(čarski)h dana.
Groundhog days na panonski način. Samo za razliku od filma koji su mnogi zavoljeli ovaj ( često) nema neki happy end. No, vratimo se koncertu. Očekivanja su uobičajena, barem kod nas koji prate band od kraja osamdesetih i koji su željno čekajući da objave „Godinu zmaja“, uživali u Psihomodu kao (tada se govorilo) jednom od najdugovječnijih demo sastava „na ovim prostorima“. Jedan od najkvalitetnijih (i debut, ali i uopće) albuma Yu rocka i dan-danas čini okosnicu repertoara Gopca i ekipe, a kako je od tada prošlo više od trideset godina, mora se priznati da mu godine (ili nove izvedbe ili aranžmanska „čitanja“) daju na vrijednosti.
Svirka je započela legendarnom „Telegram Sam“, a obrade (kasnije će izvesti i „Rano jutro“/„Sunday morning“) vrlo dobro funkcioniraju na set listi; dobro su uklopljene i više se niti ne pitamo (iako dobro znamo) čiji je bio „original“. Nižu se uspješnice poput „Ramone“, „Kad sam imao šesnaest“ ili pak „Fride“ (Free. Da….al’ to ti nije sam tak…), a još jedan dokaz da je barem rock narod – nebeski narod, dobivamo u izvedbi „Neba“. Na istom mjestu prije koji mjesec i Orgazam je izveo svoje („ Nebo“), pa smo tako mogli mogli uživati u stvarima koje su našle svoje mjesto u kolektivnoj pjesmarici sjećanja, ali koje i te kako dobro zvuče (pogotovo uživo) i danas. Zagrebačka četvorka provela nas je i kroz druge albume (nezaobilazni „Sexy magazin“), ali i ponovno obradu „njihovih“ Ramonesa (simpatična „Volim crtane filmove“ (s „Tko je ubio Mickeya Mousea?“). Naravno, očekivano se sviraju i „Donna“ (koju je Davor odjavio s „vi ste bili najbolji Talijani do sada…“), ali bilo je tu još mnogih drugih („emtivijevska“ „Ja volim samo sebe“), „Mila“(odlična i zanimljiva gitarska dionica) ili pak beskrajno draga „Zauvijek“.
Publika, i mlađi i stariji, standardno dobro reagiraju na iskusnoga frontmena, a svirka je čvrsta, glasna, uigrana… Tigrana nažalost nema od 2017., ali život (pa i rock benda), naravno, ide dalje. „Ako želiš biti moja“, „novi“ singl, primljena je također dobro, a riječi pjesama, koje nisu u prvom planu, nisu prepoznate samo u refrenima, već i „inače“. Psihomodo Pop ugodno je „ostario“ i s obzirom da praše, snimaju i nastupaju u prostorima raznih gabarita već više od trideset i pet godina, treba ih s vremena na vrijeme „provjeriti“ i uživati u starim i novim (jednostavnim) pop rock standardima koje nam isporučuju uživo. Mislim da je čak i nastup u ovakvim manjim prostorima pravi pokazatelj trenutnog „stanja“ brenda, jer u prvom redu zagrebačka kulturnouzdizajuća mjesta (ipak) imaju češće prilike vidjeti ih i uživati u rockijanju. I sâm Gobac je rekao da su u Đakovo dolazili i osamdesetih, a s jednakim žarom treba i danas „odraditi“ i manja mjesta jer, sportskim rječnikom rečeno, tu se pokazuje prava snaga (rock) „kluba“. Jednak pristup i u metropoli (bilo da je riječ o Amsterdamu ili Agramu) i na tzv. manjim „utakmicama“.
Pravi glazbenici ne mogu si dopustiti kiks jer „prvenstva“ (sviračka, životna) dobivaju se upravo jednakim pristupom svugdje. Možeš imati loših dana, ali kad izađeš na pozornicu, a ova je bila tik pred publikom, to je mjesto na kojem pokazuješ kakav si glazbenik (i čovjek). Niz nastupa koji su se dogodili u Kingu (Disciplina, Stefanovski, Orgazam, Brejkersi, a sad i Psihomodo) pokazuju da publika honorira iskrenost i trud organizatora i bendova koji traju i vrijede. Radujemo se i najavljenim mladcima (i mladicama) iz Repetitora na koje trebaju doći i „stariji“ rockeri, da bi vidjeli da mogu u sljedećim danima i godinama „računati na njih“, nov(ij)e snage rock and rolla. Bile su i prošle kraj (i preko) nas svakakve godine. I godine „svinja“ i raznoraznih “majmuna“ i još gorih “štakor(čić)a”, ali ako mogu birati, uvijek bih se „vraćao“ „Godini zmaja“ i drugim albumima (i pjesmama) Davora Gopca i njegovog „kulturno-um(jet)n(ičk)og rock društva“.
Da bi nam i psiha bolje funkcionirala, preporučujem s vremena na vrijeme Psihomodo Pop. Nuspojave su, kao što rekoh, pozitivne, a sjećanja na sreću – trajna.
Foto: Tatjana Prvulović Mirković (privatni album)