RECENZIJA: Svemir – “Strah od dubine” – Intimna americana koja pjeva o prolaznosti i borbi da se zadrži osjećaj vrijednosti postojanja
Svemir kao nešto što je navodno nastalo praskom skoro iz ničega i raširilo se, opet navodno do beskraja, što god taj beskraj značio, oduvijek nam je nametao pitanja na koja smo teško dobivali odgovore.
Svemir o kojemu pričamo u ovoj maloj pričici Svemir je Zvonke Obajdin koji s jedne strane i dalje postavlja poneka pitanja, ali s druge strane i daje poneke odgovore.
“Što uopće radim ovdje, ispod ovog neba
S kojeg dopire još sjaj davno mrtvih zvijezda
Evo trošim vrijeme, bez pravog razloga
Al’ vrijeme ne ide nazad, ne postajem mlađa, niti nježnija”
Strah od dubine, novi album Zvonkinog Svemira nastao je otprilike tri godine poslije albuma Male laži koji je poprilično dobro prošao, pogotovo kod kritike koja ga je redom hvalila i po svemu je dobar nastavak karijere koja konstantno kroči uzlaznom putanjom.
Osam pjesama na ovome albumu donose nam crtice o ljudima, vremenima i prostorima i preispitivanjima sebe u tim vremenima i prostorima.
“Što sam učinila s vremenom koje mi je dano
Možda sam mogla više, možda bolje
I što vidim kad siđem dolje
Do bijele točke u srcu tame:
Ima li tu ičega?”
Kako i sami kažu album je osoban, intiman i tematski uglavnom na terenu introspekcije i preispitivanja učinjenog ili neučinjenog u životu i definitivno ne pršti optimizmom, ali to je čisto prikazivanje činjeničnog stanja života, a i današnjeg društva općenito.
“Koliko je velika ova kuća i tko u njoj živi, snova odavno nema, mi smo poluživi” – kažu u Snova nema, a i sÂm naslov dosta nam toga kaže.
Skoro cijeli album snimljen je tijekom jednog vikenda u listopadu prošle godine i to je ponajviše pridonijelo fantastičnoj atmosferi koju cijeli album ima i slušajući ga stvarno osjećamo kao da smo na jednom intimnom koncertu Svemira na nekom posebnom mjestu.
I dalje je to neka vrsta americane, čak i nešto hermetičnija nego prije, što u ovome slučaju nikako nije loše, baš suprotno, a to što je sadržaj ovaj put išao ispred forme samo još dodatno pospješuje krajnji dojam.
Band se nešto malo i promijenio u odnosu na prijašnji pa su ovaj put uz Zvonku albumu pridonijeli Matko Boršić na bubnjevima i udaraljkama, San Mikulec na bas gitari, pratećem vokalu i bubnju, a Daniel Rodik je uz sviranja električne & akustične gitare i vokala pripomogao Zvonki i na nešto tekstova i glazbe.
Jedan mali dio glazbe s ovoga albuma imao sam sreće čuti u živo u Saxu krajem prošle godine kada su imali vrlo lijep nastup s puno gostiju i sve je to odlično zvučalo tada, a nadam se da će prava premijera ovoga odličnog albuma tek uslijediti i svakako to ne bi trebalo propustiti (op. a. promocija je najavljena u Vinylu 10.4.).
Osam pjesama koje nam Strah od dubine donosi osam su malih bisera u kojima se stvarno može duboko uživati bez obzira što nam ne donose uvijek sreću, ali želja za optimizmom na samom kraju nekako se ipak nazire usprkos zazivanju Dylanovske teške kiše.
“Nisam valjda tu da me nema,
nisam valjda tu da odustanem,
nisam valjda tu da me nema,
nisam valjda tu da se predam očaju,
i teškoj kiši…
and it’s a hard, it’s hard, it’s hard, it’s hard, a hard rain is gonna fall!”
Foto: Doringo
