Za sam početak napomena, obožavatelj sam i mjuzikla i Eltona Johna, pogotovo prvog dijela njegove glazbene karijere s kojom se ovaj film ponajviše i bavi, ali na kraju se to neće odraziti na objektivnost jer se ipak ovdje radi o jednom od najvećih autora u popularnoj glazbi općenito, koje god mjerilo uzeli za to.
Sam film Rocketman nije klasičan mjuzikl već prije recimo napola mjuzikl, a napola ne potpuno konvencionalna biopic drama iliti biografski film koji se temelji većinom na činjenicama, dok je predstavljen kroz formu koreografiranih songova koji se provlače cijelim djelom i dočaravaju nam radnju.
Ovakvih i sličnih projekata do sada smo imali prilike gledati, a razlika im je ponajprije u kako bismo rekli “kvaliteti izrade“. Zadnji kojeg svakako moramo spomenuti je Bohemian Rhapsody koji s Rocketmanom ima dosta dodirnih točaka bez da uopće uspoređujemo umjetnike kojima se filmovi bave, nego samo spomenemo da se oba filma bave otprilike istim vremenskim periodom, pretežno sedamdesetim godinama prošloga stoljeća, vremenom najvećeg bujanja glazbene industrije pogotovo u komercijalnom smislu.
Druga poveznica je redatelj Dexter Fletcher koji je završio Bohemian Rhapsody nakon što je projekt napustio prvi redatelj Bryan Singer i moramo odmah reći da se to na filmu vidi, ovaj film je i bolji i koherentniji i kao da je nešto naučio na sitnim greškama “prethodnika“. Naravno da postoji puno veza između Eltona i Freedia Mercuryja i u filmu, a i u stvarnom životu, ali te stvari su ostavljene po strani i ovaj film se bavi samo aspektima Eltonova uspona i pada i njegove svojevrsne borbe sa demonima.
Na briljantnom početku filma Elton u fantastičnom pernatom kostimu (jednom od bezbroj u kojima je nastupao sedamdesetih) i u jednom od svojih “nastupa ludila“ dolazi na skup liječenih alkoholičara i “uz mnogo muke“ se predstavlja: “ja sam Elton Hercules John i ovisnik sam o alkoholu, kokainu, seksu, šopingu…i još ponečemu…”.
Nakon toga u flešbekovima, većinom kroz kostimirane i koreografirane songove pratimo put mladog Reginalda Dwighta (Eltonovo pravo ime) kroz djetinjstvo i adolescenciju. Matthew Illesley ga glumi u toj dobi i obavio je dobar posao. Nakon toga ulogu Elton Johna (ime koje je sam odabrao, a prezime si dao dok je gledao Johna Lennona na slici Beatlesa) preuzima Taron Egerton i radi više nego odličan posao. Ne samo da je vrhunski “skinuo“ Eltona, nego je za razliku od Ramija Maleka koji je samo glumio Freedieja, Taron je i otpjevao hrpu pjesama, a sam Elton je navodno bio i više nego zadovoljan izvedbom.
Kao i svaki biografski film o rock zvijezdama, a naravno i kao u svakom životu općenito i ovdje se provlače neki klišeji što je na koncu i neminovno. Problemi u porodici, “ledeni“ otac, nezainteresirana majka, a i traženje sebe i svog vlastitog, pa i seksualnog identiteta provlači se i ovdje, a na kraju ovisnost o alkoholu i drogi je čista klasika.
“Ubij osobu koja si bio od rođenja kako bi postao osoba koja želiš biti…“, potka je koja se javlja u filmu i upravo to Elton u jednom trenutku i radi, a kada se otpuste kočnice dalje se ide puno brže bez obzira bilo to u dobrom ili u lošem smjeru.
Gay priča je poprilično potencionirana u filmu, ali to je tako zato što je zapravo tako i bilo, ali zanimljivija je još i više priča i odnos Eltona i njegovog dugogodišnjeg tekstopisca Bernie Taupina (odlično ga glumi Jamie Bell). Ovaj duo je sigurno jedan od najdugovječnijih i najuspješnijih dua koji su zajedno radili i stvarali u popularnoj glazbi, Elton glazbu, Bernie stihove. Bilo je tu svega, od upoznavanja u ranoj fazi karijere i pravljenja prvih pjesama (Border Song) do Bernievih posjeta Eltonu u rehab klinici i davanja podrške, i na kraju imamo dojam da se to dvojica ljudi koji su prst i nokat i da vjerojatno ne bi mogli uspjeti jedan bez drugoga.
Film se ponajviše bavi prvim dijelom Eltonove karijere od početka karijere krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih do recimo negdje sredine tih istih sedamdesetih godina. Samo kad nabrojimo da je od 1970. godine i albuma Elton John, preko Tumbleweed Connection, Madman Across The Water, Honky Chateau, Don’t Shoot Me, I’m Only The Piano Player, Goodby Yellow Brick Road, Caribou, došao do Captain Fantastic And The Brown Dirt Cowboy 1975. godine (a da nabrojimo samo neke !), a sve su to redom fantastični albumi, onda nam je jasno koji je to samo tempo snimanja bio, da ne govorimo i o stalnim turnejama, pa stoga i nije toliko čudno da pod tolikim pritiskom čovjek i posrne, pogotovo ako je osjetljiva duša i izložena svemu i svačemu, a Elton je to svakako i bio.
Odlična režija, kostimografija (kostimi, cipele, čizme i naočale…vrh) i fotografija krasi film, a koreografija songova je sve jedna bolja od druge. Od Saturday night’s All Right For Fighting s početka pa preko levitacije u Crocodile Rock na prvom predstavljanju u Americi u losanđeleskom Troubadour klubu, Tiny Dancer i Take Me To The Pilot (“susret“ s menadžerom Johnom Reidom), Bennie And The Jets, Pinball Wizzard, do apsolutnih klasika i dvije pjesme koje su među najboljima ikada napisanim, Goodby Yellow Brick Road i naslovna vanvremenska, odnosno vanzemaljska Rocketman.
Film završava susretom Eltona i Bernia u kojemu mu ovaj potonji u kliniku donosi novi tekst za uglazbiti, a Elton dvoji može li uopće više raditi trijezan. Međutim pokazuje se da može i da će se ipak izvući, a upravo i ta pjesma I’m Still Standing govori u prilog tome pa za sam kraj smo već u osamdesetom godinama i slušamo je na nekoj kalifornijskoj plaži. Odjavna špica nam govori da je Elton već dvadeset osam godina trijezan, ali da je i dalje ovisnik o šopingu.
Svi koji su radili i pridonijeli ovome filmu odradili su to na najbolji mogući način i sam je film za svaku preporuku, a bez obzira bili vi veći obožavatelj Queena nego Elton Johna svakako ga odite pogledati.
Upravo možemo svjedočiti Eltonovom na neki način svođenju računa, barem kada su koncertne turneje u pitanju pa zato svakako ako ste u mogućnosti pogledajte Eltona po zadnji put u živo u nekom gradu na njegovoj “Farewell Yellow Brick Road World Tour“, a ako ne onda svakako odite na Rocketmana.