IZVJEŠĆE/FOTO: Rade Šerbedžija i Zapadni kolodvor na Brijunima – Kralj (i ne samo Lear)
13. srpnja 2019.
Željko Mirković Miki (138 Članci)
Podijeli

IZVJEŠĆE/FOTO: Rade Šerbedžija i Zapadni kolodvor na Brijunima – Kralj (i ne samo Lear)

Prekrasno otvorenje još jedne sezone kazališno-koncertnih događanja teatra kojeg su osnovali iznimni umjetnici, a koji nas gotovo dvadeset godina oduševljava svojom aktualnošću, kvalitetom i mogućnošću da na lijepom našem Jadranu vidimo iznimne autore i njihove radove.

Pjevao je i svirao, i recitirao, i smijao se, i tugovao, i glumio, i ljudovao kao da mu je devetnaest. Rade Šerbedžija i njegovi prijatelji. I prijatelji koji su ga došli vidjeti i čuti. I provjeriti je li još uvijek među najboljima. I jest. Istina je. Ono, da mu je devetnaest. Mislim, Uliksu, a njemu “tek” sedamdesetkoja. I jest najbolji. I u Learu i provjerit ćemo u Virginiji Wolfe, ali i u pjesmi. Jer pjesma je interpretacija. I, iako, njegove cure (posebno Milica) pjevaju bolje od njega, on je odličan. Jer kunst je prenijeti emociju, do dna zaroniti u sebe i u pjesnike i iz tih dubina na svjetlo dana (ili u brijunsku “pijanu” noć) iznijeti te emocije.

Jer uče nas pjesnici, opijati se možemo i stihovima i glazbom. A to smo i činili. Od početka. Od “Vehni, vehni fijolica”, preko “Barbare” do “Kose boje maka”. Nježno i grubo, sotto voce i glasno. Izvodeći Zlaju (“Imam pjesmu za tebe”) i Arsena (onoga slavonskoga; Panonske trešnje). Pjevajući s visokim gostom duet “Protuletje se otpira” (fotograf Damir doista je visok čovjek). Svi su za njega visoki gosti, jer se razumijemo, jer se volimo, jer nije bez razloga veliki Tin pisao o pobratimstvu lica u mikro i makro svemiru. Glazbopodupiratelji su odlični. Zapadni kolodvor. Na svakom instrumentu, što dokazuju u potpuriju koji slijedi, a i kasnije (zanimljiva verzija “Plesa sa sabljama”). Opet izmjenjujemo glazbene nježnosti u “Eleno, kerko” s Ninom, a onda slijedi još jedan izniman gost – Vlado Kreslin. Njegov glas u pojedinim trenucima je kontrapunkt Radinom oporom kriku. Opet se sjećamo “najvećeg frajera u ovoj disciplini”, Arsena Dedića uz pjesmu “Djevojka iz moga kraja”. Jedan od najintimnijih trenutaka je pjesma “Moj otac” s interpolacijom “Konjuh, planinom”, a za prijatelja Ljuštinu izvode “ogoljenu” predivnu “Aoj, Liko” (tri kćeri i diskretna violina). Nakon toga liverpoolska carica Milica izvodi tri pjesme (jedna je Waitsova).

Nigel Osbourne, kućni skladatelj i čovjek koji sa svojim volonterima putuje po svijetu i djeci s ožiljcima na duši vraća osmijeh na lice, izvodi zanimljiv koloplet brazilskobalkanski. I za kraj jedna od najboljih pjesama, Radinih (napisao ju je zajedno s Lenkom), “Povratak ratnika”. Doista iznimna i na papiru i u glazbenom ruhu. Opet interpolacija (“Bella ciao”). Povratak Arsenu uz “Tvoje nježne godine” i predivna “Moj spomenče” (duet s Kreslinom; on svoj dio interpretira na slovenskom). “Ne daj se, Ines”, amblematska i tako aktualna, a prije još jednoga naklona “Tiho, noći” za velikoga genijalca Teslu i za sve one koji pale svjetlo i gase mrak, doslovno i metaforički.

Lijep početak još jedne sezone u kojoj ćemo, između ostaloga, moći vidjeti i Zijaha i čuti glas Karamazova, ali i Šerbedžije u već spomenutom klasiku “Tko se boji…”. Ne boj se, Rade, nisi sam. Ima ljudi koji cijene ono što radiš. I ono što činiš za ljude koji vjeruju u bolje sutra i prekosutra na otocima i na kopnu ovih napaćenih prostora. Vidimo se i ove i sljedećih godina na Brijunima!

Foto: Tatjana Prvulović Mirković (privatni album)