Live album “Urban&4 & Zagrebačka filharmonija” (Croatia Records) snimka je nastupa koji su Damir Urban i njegova četvorka održali početkom srpnja prošle godine u pratnji Zagrebačke filharmonije.
Koncert je obilježio dvadeset godina od izlaska njegovog najhvaljenijeg samostalnog ostvarenja “Žena dijete” pa je od trinaest ovdje zastupljenih pjesama čak šest s tog, možemo slobodno zaključiti, sad već antologijskog albuma.
No, kao što pozorni pratitelji autorovog opusa znaju, od tog albuma njegova karijera varira između zanimljivih eksperimenata i svjesnog povlačenja na ranije pozicije najočitijih na albumu “Hello!” iz 2009. gdje se najviše približio zvuku Laufera. Ako su studijska izdanja u najmanju ruku oscilirala, koncertni nastupi, oslonjeni na članstvom stabilni, konstantni i uigrani bend, održavali su bez problema Urbanov status jedne od najvažnijih figura domaćeg pop rocka.
Stoga, pravi problem ovog nastupa nije u bendu nego u konceptu koji rijetko, ako ikad, funkcionira. Orkestralni aranžmani za već postojeće komade glazbe uvijek su klizav teritorij i rezultati ovdje ovise primarno o tome koliko je aranžer Ante Gelo razumio same pjesme. Oni koji poznaju njegov rad kao dugogodišnjeg studijskog glazbenika, kompozitora, producenta i aranžera neće se iznenaditi što je njegov najveći doprinos u velikim, dramatičnim, gotovo šansonjerskim pjesmama poput “Ruke”, ”Astronaut” ili “Glas Jeka”, koje sve odreda ovdje dobivaju na snazi i epskom dojmu. Pjesme nošene slojevitim, gitarskim zvukom poput “Odlučio sam da te volim” pak samo gube zbog orkestralnog aranžmana jer on jednostavno ne doprinosi ionako bogatoj zvučnoj slici. Suprotan primjer je aranžman “Black Tattoo”, još jednog velikog singla sa “Žene dijete”, čiji je raskošni elektro rock zvuk vrlo uspješno reinterpretiran kao dojmljiva filmska funk tema.
Tomislav Torjanac je autor sjajnog likovnog oblikovanja albuma
Kao jednokratni izlet “Urban&4 & Zagrebačka Filharmonija“ je definitivno zanimljiv dodatak opusu autora koji je ionako oduvijek sklon brojnim ponovnim interpretacijama vlastitih pjesama. Možda bi znajući za eksperimentalne tendencije Urbana i gitariste Luke Tomana trebalo očekivati i neka radikalnija tumačenja, ali pretpostavljam da onda okolnosti ne bi uključivale Filharmoniju i Lisinski, nego nešto daleko komornije i intimnije.
Foto: Zoe Šarlija