RECENZIJA: Wojciech Smarzowski: “Clergy”/”Kler” – nemilosrdni gadovi!
Tema koju nevoljko gledam na filmskom platnu, ali kada pogledam samo se podsjetim koliko su oni koji propagiraju mir, sklad i pobjedu svjetla nad tamom, ne generalizirajući stvari, nemilosrdni gadovi, parafrazirajući naslov još jednog filma.
I koliko god pedofilija u crkvi ili općenito pedofilija bila tema koju ne može svatko “progutati”, ovakvi nam filmovi trebaju u životima kako bi se nedokaznima ukazalo na uništavanje (mladih) života, ali i kako bi se široj javnosti približile priče koje se iznimno teško mogu ispričati. Žrtve nasilja nevoljko stanu pred kameru ili mikrofon i pričaju o svojim traumama, a većinom je razlog izdvajanje iz društva, da ne kažem etiketiranje, odnosno javno sramoćenje. Zbog toga mnogi podliježi prekrivanjem lica ili sakrivanjem identifikacije među javnosti.
Nekoliko puta sam čitao, ali i saznao od kolega ili prijatelja koji se usko bave ovom problematikom, psihoanalizom ili socijalnom psihologijom kako se traume kod osobe stvaraju u onim najmlađim danima. Nepravilan odgoj roditelja, strahovi, zlostavljanja, bolesti, pretjerano korištenje moderne tehnologije, ovisnosti, svaka od ovih stavki, ako je prisutna u onim najmlađim godinama života, može itekako utjecati na normalan daljnji životni tijek, a što je vidljivo i u filmu “Kler” poznatog poljskog scenarista i redatelja Wojciecha Smarzowskog. Socijalne tematike često prolaze kroz njegove filmove, ali pedofilija u klera je do sada možda i najteža tema.
Priča prati tri svećenika kojima Sedam smrtnih grijeha apsolutno ništa ne znači i vjerojatno su prekršili svaki od njih. Alkoholizam, ucjene, psovanje, neprovođenje celibata, pedofilija, licemjerje, sve je to apsolutno normalno i prihvatljivo u njihovim krugovima. Ono što je poveznica među svom trojicom svećenika, svi su oni prolazili traumu dok su bili djeca što potvrđuje ono što sam maloprije spomenuo. Dvojica od njih također su proživljavali agoniju uslijed seksualnog zlostavljanja od strane klera. Jedna trauma pokreće drugu, druga treću, a sve na kraju dovodi do mentalnog puknuća i u konačnici nekontroliranih osjećaja, emocija i djela. Kako to inače biva uvijek je netko iznad svega pa su sve nezgode povezane i s biskupijom i nadbiskupijom, a bilo je slučajeva kad je lanac dosezao i do samog Vatikana. Za razliku, recimo, od filma “Spotlight” (2015.) koji je dobio dva Oscara (Najbolji film i Najbolji originalni scenarij i dodatne četiri nominacije), “Kler” se bavi više unutarnjim preustrojima i previranjima uslijed pedofilske afere. Sam čin pedofilije za njih je najmanji problem, a najveći kako sve zataškati, zabraniti pristup medijima, time i neokaljati svećenstvo, Crkvu, Boga, te u konačnici okrenuti vjernike od vjere.
Od samog početka do kraja filma Smarzwoski bez ikakvih problema i dlake na jeziku prikazuje kako su i svećenici od krvi i mesa, konzumiraju alkohol, upražnjavaju seks iako im je zabranjen, rade sve one počasti koje su prisutne i u općenitom društvu. Možda će netko zamjeriti upravo zbog prevelike količine psovki, ali susreo sam se tijekom svoje novinarske karijere i s takvim svećenicima pa meni uopće takva namjera i ne odudara od stvarne situacije. Jesu li mediji proteklih godina ili općenito u modernom društvu u dovoljnoj mjeri posvećeni ovakvim pričama tema je za jednu drugu raspravu jer dakako da među svim poštenim redakcijama, organizacijama koje se brinu o redu i miru u društvu ima i onih pokvarenih pojedinaca. Ruka ruku mije, kako je to uobičajeno u našem društvu, a u slučaju ovog filma može se reći i kako ucjena ucjenu mije. Što je najgore u svemu, sva trojica svećenika niti u jednom trenutku ne želi odustati od svoje uloge u Crkvi, bez obzira što se dogodilo, štoviše traže čak i najmanju priliku za dobivanjem još veće funkcije ili premještanjem.
Ajmo povući paralelu s politikom, a što je aktualno u današnje vrijeme, odnosno aktualno je oduvijek bilo. Rijetki su slučajevi u politici da u zatvoru ili na sudu završe oni koji kradu ili koji su u sukobu interesa ili koji su na bilo koji način iskoristili svoj oložaj kako bi došli do neke povlaštene situacije za sebe i ljude oko sebe. Često se čulo ovih dana kako u Hrvatskoj onaj političar ili ministar koji zgriješi ne završi na sudu ili u zatvoru, nego u Saboru. Imunitet, povlaštena mirovina i da ne govorim dalje. Identična je situacija u Crkvi. Čini se sve što je moguće kako se ne bi okaljala biskupija, nadbiskupija, Vatikan ili Crkva općenito, a oni koji su počinili neki grijeh ne dobivaju zasluženu kaznu nego ih se premjesti na neku drugu funkciju na kojoj slobodno mogu činiti isti taj grijeh.
Naravno da nećemo o svemu generalizirati pa pljunuti u lice svima u politici ili svima u Crkvi. Poštenih ljudi uvijek ima, svatko može provoditi vjeru koju želi, svatko ima pravo na život, vlastito razmišljanje i stavove. Živimo ipak u civiliziranom društvu. Ili ne? Ali iskorištavati svoj položaj za određene (bludne i loše) radnje je odvratno, a takve osobe su, kao što rekoh u naslovu, nemilosrdni gadovi.
Svatko traži oprost svojih grijeha, no u ovom filmu niti u jednom trenutku trojica “veličanstvenih” ga nisu tražila. Štoviše, svih godina svećenstva skrivali su svoje odvratne tajne i crne misli. A ruka s onim najvećim prstenom kojeg časno ljube sve je to odobravala. “Moj grijeh, moj grijeh, moj preveliki grijeh”. Imaju li ove riječi uopće smisla onda? Ili – “Oče, oprosti im jer ne znaju što čine”? Samo se rijetki kaju, a jedan od svećenika je doista to i učinio, te u konačnici samozapalio na jednom misnom slavlju. Zanimljiva je i simbolika koja se dogodila u trenutku njegovog samozapaljenja i pada na zemlju. Sa svojim raširenim rukama simbolizirao je križ, a upravo je on ovakvim zlodjelima zaprljan, dok vatra nagovještava kako za svaki grijeh treba odgovarati te kako svaki grijeh donosi i pakao, ne raj.
S obzirom na dosta pipljivu temu ovaj film niti nema soundtracka, samo se u određenim trenucima pojavila dosta melankolična i tmurna melodija, dok film obilježava i nekoliki pjesama preminulog skladatelja Adama Walacinskog. Niti jednog trenutka nije rečeno je li u pitanju istiniti događaj ili priča temeljena na istinitim događajima, iako postoje neke izjave producenata filma da u svemu ovome i ima istine. Redatelju možda i nije bilo potrebno što je dijelove filma snimao u Češkoj, a u pitanju je poljska katolička institucija i kao što sam rekao preveliki broj psovki. Bilo je i nekoliko okrutnih scena teže gledljivih za prosječnog ljubitelja filma, ali tome se ne može zamjeriti redatelju. Zašto uopće okolišati i skrivati nešto što drugi skrivaju već godinama, desetljećima ili stoljećima.
“Kler” je još jednom potvrda kvalitete europske kinematografije. I čim izađemo iz okvira komercijalnih filmskih ostvarenja osjeti se promjena kvalitete i ozbiljnijeg pristupa pri obrađivanju tema, pogotovo ovakvih teških. Iako se za “Spotlight” i za “Kler” nema zaista ništa prigovoriti jer su u pitanju izvrsna filmska ostvarenja, svima nama ostaju upitnici nad glavom. Zašto su nemilosrdni gadovi i dalje tu, zašto su iznad zakona i zašto svako od tih nedjela Crkva zataškava, čast izuzecima? Zaista sramotno za naše društvo, sramotno za Crkvu, ali i sramotno za vjeru općenito. Kako provoditi dalje vjeru, kako uopće nekome vjerovati, kakva je u konačnici budućnost društva? Dok god ne bude bilo onih koji će šakom lupiti od stol i neprihvatiti igru koju igraju nemilosrdni gadovi, bit će sve više ovakvih priča i sve više materijala za ovakve filmove. A gadovi će se i dalje voziti u skupocjenim limuzinama koje su kupili od dobrovoljnih priloga naivnih vjernika.
“Kler” ćete imati prilike gledati na Motovun Film Festivalu koji će biti održan od 23. do 27. srpnja, čime se još jednom potvrđuje i kvaliteta filmskog programa jednog od najboljih regionalnih filmskih festivala. A što se tiče komercijalnih kina, nema za sada informacija o tome hoće li ovaj film i ući u hrvatska kina. Šteta i krajnje žalosno!
Foto: Bartek Mrozowski/KLER
