#MashupBox subotom: Tool, Iggy Pop, Lana Del Rey
7. rujna 2019.
Nikola Knežević (2187 Članci)
Podijeli

#MashupBox subotom: Tool, Iggy Pop, Lana Del Rey

Vraćamo se #MashupBox rubrici na Music Boxu nakon ljetne stanke. Odmah “udaramo u koljeno” – glazbeni veterani Tool i Iggy Pop, te kraljica hollywood popa ili tzv. hollywood sadcorea, Lana Del Rey.

TOOL – “Fear Inoculum” (RCA/Menart)

Neki su već izludjeli čekajući, neki su možda i odustali u međuvremenu od Toola, a samo oni najvjerniji su strpljivo dočekali novo studijsko izdanje. I s pravom bili strpljivi. Vjerojatno jedan od najočekivanijih albuma ovog desetljeća “Fear Inoculum” ispunjen je u svojoj glazbi psihodelijom, sivilom, melankolijom, progresivnošću, a u tekstovima njihovim vlastitim strahovima, prolaskom kroz krizne situacije ili kako su oni sami rekli u jednom intervjuu, njihovom evolucijom. Kako osobnom, tako i glazbenom. Možda je jedan od strahova bio i izlazak ovog albuma, strah kojeg su uspješno pobijedili svojim intelektom i nevjerojatnim smislom za dugosvirajuće i tako savršeno posložene riffoidne i progresivne melodije, harmonije i atmosfere. Teško je odlušati pjesmu od 15 i pol minuta (“7empest”), a kamoli nakon nje poželjeti još više toga. Takvo što su mogli priuštiti samo prvaci nekakvog eksperimentalnog psihodeličnog krautrocka ili drone i avangardne glazbe, poput Fausta, Dame Suzukija i sličnih. Tool su to itekako uspjeli, stvoriti nekakav kontinuum koji će zaustaviti vrijeme, stvoriti u nama slušateljima određenu astralnu projekciju koja će nas zarobiti na nekoliko minuta, skratiti nam vrijeme i stvoriti u nama želju za daljnjom konzumacijom. Uvod u album, desetominutna naslovna pjesma, nagovještava lansiranje nečeg posebnog, a uvodne gitarske dionice podsjećaju na nekakva gudala koja su spremna odsvirati pjesmu svojeg života. Nevjerojatno je koliko se pazilo na svaki detalj, a opet se nije išlo na presavršenu formu koja će značiti i dosadnjikavost. Od Maynardovih suludih moždanih projekcija na tekst svake pjesme, preko po meni jednog od najboljih živućih bubnjara Dannya Careya zbog čijih dionica sam morao određene pjesme vraćati iznova i iznova razmišljajući o tome što je upravo napravio, do žičanih predstavnika u bendu, ludog Adama Jonesa zaslužnog za nezaboravne riffove i “zlostavljanje” potenciometara, žica i efekata i sjajnog Justina Chancellora koji je pjesmama dao određenu dubinu i tmurnost. Od nježnih melankoličnih melodija do razarajućih gitarističkih, bubnjarskih i vokalnih dionica od kojih će vam se svaka dlaka na tijelu naježiti; svaka pjesma na albumu prelazi 10 minuta, izuzev međupjesama (poveznica dugosvirajućih remek djela) koje se nalaze na digitalnom izdanju albuma (instrumentalnih minuta koje zvuče kao da su svoje najdublje emocije odlučili pretočiti u glazbu), što je rijetkost u današnjoj diskografiji, iako više rijetkost u smislu povezanosti svake od pjesama i dinamike. Ipak je ovo Tool, bend koji ima najbolji alat za prikovati vas uz slušalice ili zvučnike. Vjerojatno najbolji album godine, iako još nismo blizu njezinom kraju i nismo preslušali većinu ovogodišnjih izdanja (onih popularnih, a da ne govorim o popularnima). Tool su ovim albumom ostali predvodnici artističkog progresivnog rock-metal zvuka u svijetu!

Ocjena: 5/5

Iggy Pop – “Free” (Caroline International/Universal Music Hrvatska)

Indie (Iggy) Pop – najbolji je opis novog albuma glazbenog veterana, plavookog Jamesa Bonda koji se odlučio osloboditi životnih i glazbenih okova te snimiti album koji je drugačiji od svih ostalih koje je napravio tijekom višedesetljetne karijere. Naravno, “Free” ima svojih uspona i padova, a predstavlja nam ponekad nježnog, ponekad sirovog, a ponekad seksi Iggyja Popa. Ono što cijeli album prati i što se briljantno uklopilo u cijelu koncepciju jest truba Lerona Thomasa, a koja genijalno izražava Iggyjeve emocije dok je pisao pjesme. Nekad mi se ta mirnoća Iggyja nije svidjela, poput u pjesmi “Page” gdje je nepotrebno koristio nekakav čudan vibrato, ali većinom je album vrlo dobro posložen i vjerni je zapis depresivnog razdoblja ovog glazbenog velikana. Kad god je pokušao sebi i životu okrenuti leđa, glazba ga je razuvjerila i zato joj se povjerio maksimalno. “We Are the People”, “Do Not Go Gentle into That Good Night” i “The Dawn” su više poezija uz glazbu gdje Iggyjev dubok i prodoran glas dolazi do izražaja, ali i ponovno truba koja uz bogati ambijentalni zvuk stvara poseban ugođaj. Iako se možda glazbeno ne uklapaju u prvi dio albuma, koncepcijski itekako odgovaraju priči koju nam Iggy priča. Tama, depresija, iščekivanje, sve su to očito teme nekih njegovih najtamnijih razdoblja kojih se pokušao riješiti. Ipak, nešto brže pjesme najbolji su dio albuma, poput već ranije otkrivene “James Bond” ili genijalne +18 “Dirty Sanchez” te psihodelične “Glow in the Dark”. Jednom je izjavio kako ovaj album nije nikakvo dokazivanje njegovih mogućnosti, ali nije na odmet reći da je Iggy Pop zaplivao ponovno nekim drugačijim i izazovnijim vodama kroz koje je uspješno otplivao disciplinu prsno.

Ocjena: 4/5 

Lana Del Rey – “Norman Fucking Rockwell” (Polydor/Universal Music Hrvatska)

Kraljica tzv. hollywood sadcorea kojeg je i osmislila, ali i kraljica atmosfere, Lana Del Rey, na novi album “Norman Fucking Rockwell!” ponovno je smjestila vlastita razmišljanja o sebi, ljubavi, odnosima, ljudima i događanjima oko sebe. Sve je upakirala u melankoličnu rijeku osjećaja koja zvuči kao da je nastala u njezinoj sobi, uz klavir ili gitaru, te je odmah snimljena i stavljena na CD. Album je dosta dug za pojam popa i traje 67 minuta, pjesme su relativno građene oko tri akorda i većinom uz pratnju klavira, gudačkih instrumenata i akustične gitare, iako je kod nje sve to i dalje ispunjeno određenom mistikom. Dosta ogoljeno, osobno, romantično i zavodljivo. Nije na tragu “Born to Die” koji je aranžmanski najbogatiji, da ne kažem bendovski, iako i ovdje ima takvih primjeraka poput “Mariners Apartment Complex”, kompleksne i devet minuta duge “Venice Bitch”, “Fuck It Love You”, “How to Disappear” i “The Next Best American Record”. Ima tu i nekih trip hop elemenata, folka, rocka i drugih žanrova s kojima je jako lijepo koketirala. Slobodno mogu reći da je ovo njezin najbolji album nakon “Born to Die”, i kreativno, i glazbeno, i vokalno. Očito je ovo i njezino najkreativnije razdoblje jer je navodno već za sljedeću godinu najavljen novi album koji bi se trebao zvati “White Hot Forever”. Izgleda da Lana ima poseban tretman u Polydoru kao i neke druge velike glazbene zvijezde pa možemo u budućnosti očekivati i nenadani izlazak nove glazbe. Doista je posebna i teško joj je naći veliku manu jer dosta pametno vlada našim srcima i osjećajima da slušajući ne osjetimo ništa drugo osim ljepote melodije, njezinog vokala i prekrasnih tekstova koji jednostavno diraju našu (ranjivu) dušu. Opet se vraćam na Hollywood jer se itekako osjeti u njezinoj glazbi i tekstovima, ta nostalgija i otmjenost koji ju prate tijekom cijelog albuma. Kao da smo uronili u neki njezin “woodyallenovski” glazbeni svijet.

Ocjena: 4.5/5

#MashupBox ocjena
4.5 out of 5

4.5

Vrlo dobro
4.5 out of 5