RECENZIJA: “Gräns/Border” – šokantna švedska drama o (ne)ljudima i osjećajima!
Cinestar kina u Hrvatskoj počela su sve češće u svoj redovan program ubacivati neameričke ili nekomercijalne, odnosno art filmove. I dalje je u pitanju mali postotak, ali ono što se uspije progurati vrijedno je gledanja i pisanja.
Iako je film predstavljen javnosti još u listopadu prošle godine i čak bio nominiran za Oscara u kategoriji za najbolju šminku i frizuru (oni koji budu gledali film bit će im jasno zašto), a kasnije dobio nagradu u Cannesu te na Europskim filmskim nagradama (uz četiri dodatne nominacije), “Granica” ili originalnog naziva Gräns (u eng. prijevodu “Border”) tek je sada stigao u naša kina. Film je to vrlo dobrog švedsko-iranskog redatelja Alija Abbasija (“Shelley”), a koji je ovoga puta rađen na temelju kratke istoimene priče te scenarija Isabelle Eklöf, Johna Ajvidea Lindqvista i Alija Abbasija. Scenarij prati priču djevojke Tine koja je rođena s manjkom kromosoma, odnosno kao nesavršeno ljudsko biće. Sve je to uzrokovalo na izgled djevojke (podsjeća na neandertalce) i fizičke anomalije koji je uvelike sprječavaju da živi normalnim životom. Najvjerniji opis bio bi pola homo sapiens pola animalia zbog čega ima izraženo osjetilo njuha što joj s jedne strane omogućuje posao na carini, a s druge strane izdvaja je iz ostatka društva.
Život je turoban, depresivan, siv, teško se uklopiti, stoga ga živi izvan civilizacije, odnosno u šumskom predjelu grada u kojem radi, a povremeno posjećuje i svojeg navodnog oca u domu za starije i nemoćne. Upravo će njezin njuh prilikom tipičnog radnog dana osjetiti nešto neobično. Naime, susrest će se s osobom koja ima iste nedostatke kao i ona, a što će je dodatno zainteresirati i zbog čega će otkrivati štošta toga o sebi i svojoj obitelji. To će je odvesti do takoreći psihičkog kraha i neodlučnosti poradi koje više neće biti sigurna tko je i zaslužuje li uopće tipičan ljudski život. Druga osoba identičnog problema u još je gorem psihičkom stanju, a u sve se upliće i veliki slučaj pedofilije u koji je umiješan njezin budući partner Vore. Zbog fizičkih anomalija Tina i Vore su zapravo dvospolne osobe, a ovaj ima mogućnost i rađanja djece. Naravno, djece s identičnim fizičkim nedostacima koje zamjenjuje sa zdravom djecom, a ove potom prodaje pedofilima. Cijelu ovu iznimno tešku temu prate i osjećaji, ljudski i neljudski, a isto tako i emocije koje su bez obzira na njihove nedostatke itekako vidljive.
U svemu tome sreća kratko traje i koliko god Tina konačno dobiva svojih pet minuta, život joj se pretvara u pravi pakao. Na kraju je svjesna svojih poteškoća u razvoju, saznaje i tešku istinu o svojim roditeljima i uslijed već slabog psihološkog imuniteta “pada na koljena”. U potpunosti se odvaja od civilizacije, a pri tome mislim na ljudsku populaciju te se posvećuje životu u šumi/divljini. Ispostavit će se da je to njezino prirodno stanište u kojemu će joj se pridružiti još jedno živo biće, nesavršeno kao ona, s nedostacima kao što su njezini, ali itekako potrebno za mentalno preživljavanje. Osjećaji i emocije su se vratili, bez obzira što je svjesna da nikad neće biti gledana istim očima kao i svaki drugi čovjek i da nikada neće doživjeti ono što i zaslužuje.
Odbijanje, manipuliranje i iskorištavanje zbog određenog nedostatka prisutno je i u našim, nazovimo ih ljudskim životima. Stigmatizacija je i dalje veliki društveni problem na kojeg treba itekako upozoravati i to u svakom aspektu našeg života. Stigmatizacija znači i svojevrsno psihološko zlostavljanje, a ono vodi prema trenutnom ili trajnom oštećenju, ovisi u kojem životnom dobu čovjeka, ili u ovom slučaju mitološkog bića, se to dogodilo. I zapamtite, sami sebi smo najveći neprijatelji! Sve su to nekakva pitanja koja se usputno uz ovu itekako tešku temu postavljaju, a na nama je da na kraju svega pokušamo pronaći odgovor.
S pravom je film bio nominiran za Oscara jer su si make up artisti i stilisti dali maksimalno truda i prikazali nam što realnije fizičke nedostatke, a redatelj Ali Abbasi priuštio nam je realni prikaz psihičkog stanja jednog živog bića koje u potrazi za boljim životom otkriva tamnu stranu sebe. Bilo je određenih grešaka u koracima i nejasnih tijekova radnje gdje se Abbasi tek treba dokazivati, a nekima će sigurno nakon filma ostati i upitnici iznad glave, pogotovo nakon zadnjih kadrova. Nije prvi put da se susrećemo s mitološkim temama u filmovima, pogotovo romantičnim mitološkim temama, neki su to dobro odradili, neki manje dobro, ali je i ovdje jasno da cijeli proizvod ispadne puno bolji u rukama art kinematografije. A ako još dolazi iz nordijskih zemalja, onda se svašta može očekivati.
U filmu “Granica” život se pretvara u dramu, drama u horor, a gledateljima će doista biti teško zaspati nakon ovog kino iskustva. A ljubav? Ostala je neostvarena! Bila je blizu, Tina ju je dodirnula, osjetila, ali kako je priča odmicala sve je bilo jasno da je neće moći ostvariti. Barem ne na dulje vrijeme!
Foto: Promo
