Uvijek sam bila mišljenja da je najteže napisati recenziju/kritiku biografskog filma o glazbenoj zvijezdi/zvijezdama. Ne kritiku o glazbenom filmu, mjuziklu, mada ni za takav film nije naodmet da znate tri čiste o glazbi, ali u konačnici za takav film ne morate biti glazbeno potkovani. U Cinestaru smo gledali novi biografski film, ovoga puta o Bruceu Springsteenu i jednoj bitnoj fazi njegova (glazbenog) života.
Biopic nekoj glazbenoj veličini je posve druga stvar. Ako ne znate ništa ili malo o subjektu (tj. ono općenito, što ste slušali na radio stanicama, partyijima ili u klubovima), a filmski ste kritičar, trebali biste pažljivo promotriti što gledate, kakav proizvod je pred vama, je li to komercijalna priča neke poznate osobe koja će napraviti dodatni cash-in i na filmskoj blagajni, je li to raskošni glitzy-blitzy show i wannabe hollywoodska istinita priča o subjektnoj zvijezdi… tu apsolutno trebaju kritičari dati svoj doprinos o (ne)kvaliteti filma. No, ako je film manje biopic (kasnije ću objasniti zašto), a više mračnija drama o vrlo ozbiljnim temama (porijeklo, odrastanje u obitelji alkoholičara i mentalno bolesnih osoba, borba s depresijom…) koji mnogi vole pomesti pod tepih s izgovorom da film nije zabavan jer ne teku rijeke alkohola, ne troši se brda droge, nema partijanja i neobuzdanog seksa – što se dakako očekuje od takvog filma – tu smo već na jako skliskom terenu. Za takav film ne samo da trebaš nešto znati o glazbenoj zvijezdi, nego znati stvari staviti u pravi kontekst.
Sumnjala sam da će film “Springsteen: Izbavi me iz ništavila” biti zeznut i za gledanje i recenziranje. Prvo gledanje je to potvrdilo 300%. Prije nego je itko napisao ijednu kritiku o filmu, vozila sam se doma iz kina, over the top emotivna i polueuforična kakav sam film upravo odgledala (i to ne sama, i imali smo isto mišljenje). Pisala sam recenziju sporo, pa brzo, pa stala kako su se “slijevale” prve kritike, koje nisu bile (uglavnom) pretjerano dobre. Rekoh, “jesmo li mi gledali isti film?”. Imala sam pred sobom gotovu recenziju, ali sam je obrisala sumnjajući u sebe (kao rijetko kada) jesam li objektivna.
Springsteenova glazba me prati baš od albuma “The River” nakon čijeg uspjeha upravo počinje film (1980. -1981.). U vlastitim mračnim trenucima života album “Born in the U.S.A.” me je izvukao svojom visoko oktanskom energijom, ali je album “Nebraska” bio taj koji mi je i dan-danas, a od trenutka kada sam ga prvi put čula 1982., apsolutno remek-djelo. Savršenstvo. I nisam jedina koja tako misli. A remek-djela se uglavnom rađaju u boli, iz teških situacija, ili ludovanjima genija. Rađanje akustičnog albuma “Nebraska”, kao i kasnijeg bestsellera “Born in the U.S.A.”, jer su pjesme prvobitno bile izmiješane za potencijalni dupli album i snimane na 4-kanalnom uređaju u spavaćoj sobi na kazetofonu, o čemu je u filmu riječ – ne može biti zabavan film. Ili, kako je jedan kritičar proglasio film da je “humourless” – da, baš, priča o albumu čije pjesme “pokrivaju” teme o serijskim ubojicama, depresiji, potencijalnim samoubojicama … baš je čudno što nije smiješan. Da sam ja napisala tu idiotariju u recenziji, bilo bi me sram cijelog života. I kako to nije jedina “pametna” iz kritika – postavlja se pitanje kakvi smo mi to recenzenti, ali to je za neku drugu priču i tekst. Ne mora vam se film svidjeti, ali ga okarakterizirati kao loš samo zato što nemate pojma o tom razdoblju Springsteenovog života, o ta dva albuma – film naime primarno prikazuje isključivo kratak period u Springsteenovom životu, a tek sekundarno, odnosno posljedično tome – karijeru tijekom stvaranja ta dva albuma.
Ako ste fan Springsteena bit će vam film odličan, a ako niste uopće, nemojte se navući na naslov filma koji ima prilično loš odabir riječi “Springsteen: Izbavi me iz ništavila”, jer trebao je biti bez onog “Springsteen” na početku, jer ako budete očekivali film pun njegove glazbe koja vam eto “nije nešto” – bez brige, nema toga u očekivanoj mjeri. Ona više služi kao podloga priči, što vam može biti čudno, ali takav je pristup filmu. Pa vam neće puno ni smetati. Pred vama je ozbiljan film s ozbiljnim temama, koje su se igrom slučaja dogodile Bruceu Springsteenu, a moglo se nekom glumcu, slikaru ili nekoj posve drugoj kreativnoj osobi (ergo, prikaz umjetnikovog procesa stvaranja), ali u konačnici je ova priča mogla biti bilo čija. Pred vama je vrlo bolna drama i kao takvu ovaj biopic treba gledati. Kao biopic (hm), ovaj film ima vrlo originalan i drugačiji pristup od svih koje ste do sada gledali: istovremeno jest biografski, ali ne morate ništa znati o Springsteenu unaprijed, film će vam sve bitno reći. Što mi se čini da je sjajan uspjeh filma.
Fast forward mjesec dana kasnije, gledam film po drugi put i dojam mi je apsolutno isti, dakle moja je glava na mjestu. A i srce, očito. “Izbavi me iz ništavila” je sirovo točan naziv što se u filmu događa. Redatelj Scott Cooper je umješno kombinirao “sadašnjost” (1981. – 1982.) i komplicirano Springsteenovo djetinjstvo (namjerno ne koristim riječ nesretno jer to nije bilo, po njegovim vlastitim riječima), dakle prožet je flashbackovima, ali vizualno na monokromatski način da vam je lakše pratiti. Springsteenov težak i nesretan odnos s distanciranim ocem što ga je žderalo godinama, kao i topli s majkom koja je shvaćala dječakov senzibilitet, sjajno su prenijeli vrhunski glumci: Stephen Graham (“Adolescencija”) kao problematični Springsteen senior i mali Matthew Pellicano Jr. kao mali Bruce, a odlična je i Gaby Hoffmann kao mama Adele. Grahama je sam Bruce odabrao, kao i glumca za glavnu ulogu, Jeremy Allen Whitea, što obojica napominju kao veliku čast.
Iako sam gore navela razne teme o kojima film govori, možda je najbliže istini da je ovo film neka vrsta ode prijateljstvu. Jon Landau (Jeremy Strong) bio je poznati i cijenjeni glazbeni novinar i recenzent kada je nakon albuma “The Wild, the Innocent & the E Street Shuffle” gledajući ga na nastupu uživo Springsteena proglasio “budućnošću rock’n’rolla”. Springsteen i Landau su postali doživotni (barem za sada) prijatelji i suradnici, Landau je nakon toga postao njegov menadžer i ta veza i do danas traje. Cooper je to odlično prikazao u filmu: jedna od najboljih scena o bezuvjetnom prijateljstvu koje sam ikad vidjela na filmu je kada Landau i Springsteen slušaju pjesmu Sama Cookea “The Last Mile of The Way” nakon što mu Landau pruži punu podršku oko objavljivanja mračnog akustičnog albuma “Nebraska” u jeku popularnosti iako su ama baš svi bili protiv, donekle čak i Landau. Jeremy Strong se jako potrudio oko role Landaua, mada sam ga na mahove doživjela afektirajuće – mogao je Strong i bez toga. I nisu baš dobre scene gdje Landau nešto (bitno doduše) pojašnjava svojoj supruzi jer djeluju namješteno, čak bi i naracija bila bolja ako se što htjelo pojasniti.
Miksanog sam dojma i o ljubavnoj priči u filmu na relaciji Springsteen – Faye (uvjerljiva Odessa Young) jer djeluje premelodramatično i corny, ali zapravo izvrsno pokazuje Springsteenov state of mind: nakon svađe, svojevrsnog prekida s Faye gdje se Springsteen povlači iz veze, vozi se kući divljački, a poslije danima sluša hipnotički album “Suicide” istoimenog američkog benda, toliko da mu čak i jednostavni i simpatični tehničar Mikey (odličan Paul Walter Hauser) na odlasku iz njegove kuće kaže: “Bruce, nemoj to slušati na repeatu”. Faye nije stvarna osoba nego je skup nekoliko djevojaka s kojima je Springsteen u to vrijeme izlazio, što je ujedno i dobro i loše: cijela ta filmska veza je lošiji dio filma, ali ne toliko da ga čini prosječnim, s druge strane ona dodaje bitne informacije na priču što njegovi postupci čine njegovoj psihi i u konačnici njegovom stvaralačkom opusu.
Na kraju, jer bih da nastavim mogla pisati kilometre stranica, Jeremy Allen White kao Bruce Springsteen doslovno ubija, briljira. Oni koji su ga gledali u TV seriji “The Bear” znaju što mogu očekivati, ali kako god očekivano bilo, White je skinuo Springsteena ne oponašajući ga, ne interpretirajući, već kao da proživljava i sam sve isto. Ako je Rami Malek za interpretaciju Freddieja Mercuryja dobio Oscara, onda White zaslužuje dva. Posve je moguće da će bolna mimika Whiteovog lica i vjerno prenošenje Springsteenovog stanja (uz ipak nešto muzike koja se čuje u filmu) potaknuti pokojeg neupućenog gledatelja na otkrivanje lika i djela Brucea Springsteena. Čak bih se kladila u to. A stari, “otpali” ljubitelji će se vratiti natrag “kući” – u konačnici to bi trebao biti pravi uspjeh biopica. A svi ostali? Možda će drugačije gledati na probleme mentalnih bolesti, na borbu s depresijom, i što je još važnije, svi koji boluju od te opake bolesti – ne sramiti se potražiti pomoć na pravom mjestu, kao što je to u konačnici učinio i Springsteen.