Opća Opasnost obilježila je ovu godinu albumom “Karta do prošlosti” koji je upravo stigao i na vinil, a završit će godinu, osim božićnim koncertom u Županji, nastupom u Domu sportova.
Nedavno je proveden natječaj “Karta do budućnosti” kojim su tražili mladi bend koji će nastupiti prije njih u Domu sportova i tako im omogućiti da na početku karijere budu ispod velikih reflektora. Bili smo na završnici natječaja u Hard Placeu u Zagrebu gdje smo uspjeli sjesti s frontmenom benda Opća Opasnost, Perom Galićem.
Nakon što je Opća Opasnost obišla cijelu Hrvatsku s raznim koncertima, na manjim, srednjim i većim festivalima, došlo je vrijeme za Dom sportova koji će biti suma sumarum svega, pogotovo nakon albuma „Karta do prošlosti“ koji je sjajno primljen kod publike za koju mogu reći da je ima sve više, bez obzira što i vi imate sve više godina.
„Sve što si rekao dobro si rekao. Ne znam što bih nego potvrdio. Gledaj, pokrenulo se iz neke priče koja je bila uistinu onako škakljiva i nije to izgledalo sjajno kad smo mi razmišljali ikada ipta. Međutim, kroz ove neke godine razvijalo se sve, ali prije svega zahvaljujući pjesmama. Sve je ok, mi smo bend koji voli to jako puno, sviramo iz srca duše, uživamo u tome svakako i uspjeli smo prenijeti publici feeling oko svega toga, zahvaljujući pjesmama koje naš dobri stari drug Mario Vestić piše od početka. Ljudi ih prepoznaju, nađu se u pjesmama i to je presudno u svemu ovome što se događa. Kako krene priča od usta do usta tako je došlo do toga da smo svuda bili, obišli smo s koncertima cijelu ovu lijepu našu, pa i šire. Prihvaćeni smo svuda praktično isto. Dom sportova nam je oduvijek bio izazov, bez obzira što ima raznih prostora. A publika se širi i povećava se broj baš zbog toga što se prenosi priča o Općoj i pjesmama. Najdraži su mi najmlađi koji su od svojih roditelja, braće i sestara čuli pa se prihvatili toga te su i danas oni naša vjerna publika. Zahvalni smo svima što nose priču Opće Opasnosti sa sobom.“
Uvijek su nekako mladi bili uz vas pa je red da pružite priliku i mladim bendovima i to se dogodilo sada s ovim natječajem „Karta do budućnosti“ koji je imao jako puno prijava.
„Baš zato, sve ono što malo prije ispričah vezano je baš za to. Da smo mi prije 30-ak godina nekim slučajem dobili ovakvu priliku da jedan veliki bend pruži šansu mladom bendu koji bi nešto htio u životu, ne bi morali razbijati sto staza i zidova. Pitanje je bilo tko će biti gosti koncerta. Odredili smo da ih neće biti. I onda se negdje razmišljajući o tome gdje smo mi i da smo mi stvorila ideja – zašto ne bismo možda pitali mlade bendove, ekipu koja se počinje boriti s nekakvim idejama. Možda trebamo dati priliku nekome tko ima svoju pjesmu i koju publika treba čuti. Uz „Kartu do prošlosti“ stvorili smo „Kartu do budućnosti“ – vrata koja će se otvoriti jednom bendu, a odlučeno je da će to biti Magnar iza Zagrebu. Jako puno bendova se prijavilo, ali smo morali mnoge eliminirati takoreći kako bi došli do pobjednika. Na ovaj način će im biti otvorenija vrata nego da su išli nekim svojim putem. I diskograf Croatia Records će podržati pobjednika ugovorom o daljnjoj suradnji. Pokrenuti to što će u naše doba bilo nezamislivo. Ovo je lijepa prilika i nadam se da će iskoristiti taj trenutak te da će imati s kime sjesti i razgovarati o svojoj ideji, a to je publika.“
I vi se bez obzira na iskustvo stalno brusite, konstantno se nadograđujete pa i ovaj novi album produkcijski zvuči iznad onih koje ste prije odradili. Bani radi tu sjajan posao, ali i Vestić kojemu ideja ne manjka.
„Učimo i mi kroz godine. 27 je godina benda i mi nismo bili samo Opća Opasnost. Ostarili smo, promijenilo se štošta, pogotovo u svijetu glazbe i produkcije. I mi smo nešto naučili, ali uvjeti su bitno drugačiji danas nego prije 20 ili 30 godina. To se sad i čuje na albumu, drugačije zvuči sigurno, ali se i posložio kao album. Valjda željno iščekujući svoj trenutak. Bilo je pitanje u jednom intervjuu – što želite još? Nemamo mi više želja osim da bude kako i do sada. Publika je tu, koncerti su tu, samo da poživi i Mario koji će napisati još dobrih pjesama. Sada znamo to upakirati možda bolje nego prije, ali čak nije to ni presudno. Najvažnije je da je najbolja pjesma. Najdraži su mi komentari publike nakon svakog singla i to je ono što smo mi dobili kod publike – prepoznaju u svemu sebe i nađu se u istom trenutku. Na istom smo putu, samo netko mora biti pekar, netko mljekar, a netko mora biti rocker. Nas je zadesilo da smo u rock and rollu, a ne sportu.“
Slavoniju nikada ne zaboravljate, uvijek održavate brojne koncerte tamo, a svake godine pripremate i božićni koncert u Županji. Kakve su ideje za ovu godinu?
„To je naš kraj u kojem živimo i u kojem ćemo sigurno ostati, ako bude bilo zdravlja. Ostajemo u tom našem milom kraju, ravnici našoj lijepoj. Znaš i sam – odrasli smo tamo, cijela priča nastala je tamo. Za mijenjati nešto nemamo razlog. Možda selidba u New York pa nekakva glazbena priča koja bi izazvala neku želju. Ali danas sve stignemo, ne morate biti negdje da bi nešto bilo – postoji tehnologija koja to rješava vrlo jednostavno. Snimke putuju puno brže nego da fizički idemo negdje. Slavonija nas još uvijek, moram priznati, malo više voli od ostalih krajeva, iako nam je dobro svuda, od Istre preko Dalmacije do Zagorja i Međimurja. Otvorila nam se i Bosna, a tu je sada i Slovenija gdje prije tri godine nitko nije znao za nas. Jedan čovjek Srećko čuo je za nas i odlučio nas pozvati te danas imamo 10 koncerata godišnje tamo. To je ono što su naši asevi u rukavu, pustite nas da dođemo odraditi to što mi znamo kako znamo. Proširila se priča, granice su se otvorile, u Bosni lijepo funkcionira, imamo nekakav dogovor za Tuzlu, a i u Sarajevo idemo vikend prije Doma sportova. To se događa ako ne odustanete od svog nauma. Može biti i naopako, ali odustanete neće biti nikako. Treba ugraditi jako puno volje i rada jer što god mi mislimo da znamo – nemamo pojma. Svaki posao zahtijeva angažiranost, a u Slavoniji nam je to nekako lakše. Srce vuče rodnom kraju i evo već se razgovara o božićnom koncertu kojeg imamo u Županji oko Božića. Mislim da će biti 28.12. ove godine. Kući smo pa nam je sve puno lakše i Županja nas voli. Mi smo svi isti i ljudi su to skužili. Ujutro u pekari smo svi isti, a to što ću kasnije sjesti u kombi i svirati u Dubrovniku nema veze. Već se odavno pitaju hoće li biti koncerta. Ljudi su nas prepoznali i bit će ovako dok god je zdravlja.“
Ono što je lijepo za vidjeti na Facebooku stalno objavljujete fotografije obožavatelja pa čak ima i onih najmlađih koji poput obožavatelja Dinama nose majice već od prvih dana života.
„To je sada već vojska pomalo. Uniforma se nosi i puno je majica otišlo van. Čak se ljudi sami angažiraju i izrađuju one male majčice, odnosno bodyje za male bebače sa znakom Opće Opasnosti. A ima i onih starijih, poput evo sada ovdje u Hard Placeu dvoje starijih ljudi koji su zadnjih 10 koncerata bili s nama i nose majice Opće Opasnosti. Drago nam je to jer smo i mi nekad nosili majice AC/DC-ja ili nekih drugih bendova. Vidi se po gradu da se nose majice i imamo jedan lijepi odnos s obožavateljima. Mi još uvijek imamo najprodavaniju ploču, a rock and roll je u pitanju. To su nekakve mjere koje govore da je moguće i da može, samo treba ustrajati u svemu.“
Znači rock and roll se živi i dalje, nema granica – dok god ste na nogama, kako bi se reklo?
„Tako je. Samo da je zdravlja pa ćemo mi sigurno biti ovo uvijek. Spomenuli smo te neke pomake i promjene, a to će ići sve s vremenom. Sve još uvijek funkcionira i zašto dirati išta. Ako dođe do nečega, sjest ćemo i razmišljati o tome. Promijenite Stonese nakon svih godina i recite da rade nešto drugo, ili Valjak ili Kazalište – neće, oni rade svoje. Ali nađimo drugi bend, poput ovog koji je pobijedio, koji će raditi nešto drugačije i putovati svojim godinama. To smo mi, to je tako i tu ostajemo kao i naš album – ‘Rocker, to sam ja’.“
A i glas dobro služi, čujem. Slavonska rakija?
„Pomalo, morate malo dozirati, kao lijek dva puta dnevno. Gledaj, ne možeš zaobići to nešto, ali danas sam malo pametniji nego prije. Malo se ipak pridržavamo pravila, došle su godine, 50 godina je sada na leđima. Kad su moji roditelji imali toliko godina rekao sam im da je to gotovo i da su odradili svoje, a ja danas u 50. godini skačem po pozornici kao klinac. Ali opet sve to nosi svoje. No, naravno, delicije uvijek idu, jedne se drugim, ali smo na oprezu.“
Hvala Pero na razgovoru i sretno dalje.
„Hvala i tebi, svako dobro.“
Foto: Nikola Knežević