IZVJEŠĆE: Massimo u Slavonskom Brodu – sjaj u tami
16. studenoga 2019.
Željko Mirković Miki (119 Članci)
Podijeli

IZVJEŠĆE: Massimo u Slavonskom Brodu – sjaj u tami

Petnaestogodišnjica albuma Massima Savića “Vještina” obilježena je i u Slavonskom Brodu nastupom u kojem su mogli uživati i “slavljenik” i publika koja je prihvatila poziv na ovaj lijep glazbeni događaj.

Ne znam kriterije po kojima je odlučeno da Massimo svoju turnej(ic)u održi baš u ovim gradovima (dobro, Zagreb je razumljiv odabir), ali drago mi je da je Slavonski Brod našao mjesto na karti kojim će proputovati ovaj combo koji će nas svojom vještinom (glazbenom i inom) povesti u predjele glazbene prošlosti koje i u budućnosti “traže” svoje interprete, i pjevače i publiku. Brodska publika bila je spremn(ij)a u odnosu na koncert od prije deset godina pokazati ljubav prema autorima koje gosp Savić “pjeva”, a i prema samom vokalu i pratećoj trojci u kojoj se ne zna tko je bolji individualac, no najvažnije je da funkcioniraju kao trio (ili kvartet kad bi im se pridružio Massimo na gitari). Dakle, o uigranosti ne treba trošiti riječi. Svi oni su djelatno sudjelovali u kreiranju “Vještina”, i one od prije petnaest godine i one druge. Imenom i prezimenom: Elvis Stanić, Henry Radanović i Ivo Popeskić. Prateću light i zvukovnu ekipu neću spominjati; treba ih umjereno pohvaliti, jer je bilo nekih tehničkih nesavršenosti, no to ne umanjuje ukupan dojam koncerta koji je i više nego dobar.

Repertoarno bismo ovu večer mogli nazvati intimnom i lijepom. U “društvu mrtvoga pjesnika” Arsena i njegovih itekako živih pjesama koje su bile okosnica nastupa, bilo da je riječ o “samo” stihovima (“Loše vino”), kompletnom autorstvu (“Zagrli me”, pamtimo je s albuma Zdravka Čolića nazvanog po stihu iz pjesme “Ako priđeš bliže”) ili, pak, prepjevima (“pohrvaćena” “Da mogu”). Dakle, Arsen. Najveći, a ovaj koncert bila je još jedna potvrda tomu. Ali i prijatelj koji nedostaje i inspiracija koja ne nedostaje. Lijepim i biranim riječima, ali što je važnije i svojom interpretacijom, dokazao je Massimo da se može “nositi” s bremenom Njegove poezije. Doslovno, jer su riječi “teške” i metaforički jer ih valja “čitati” na svoj, “massimalni” način)

No, bilo je tu i drugih (pre)jakih autora – od Walkera (zapravo dva Boba) i Wilsona (predivna bowie-tonight izvedba “God Only Knows), svakako Bregovića (već spomenuta “Loše vino”, ali i grandiozna “Sve će to, mila moja…” ili potresna “Pristao sam bit ću sve što hoće” koja nas je podsjetila na još jednog velikog pjevača, Bebeka). “Mi nismo sami” (Jura Stublić), B”acila je sve niz rijeku” (asocijacije i sjećanja su nas preplavile i otplavile prema Sarajevu, Indexima, Montenu; još jednom “Talijanu” kanconijeru…). Bilo je tu, naravno, mjesta i za “Mediteran” Gibonnija (“Libar”, “Tajna vještina”) i Olivera (vječna “Stine”), ali i “Odjednom ti” Meritasica, što je još jedna jaka poveznica s Brodom preko glazbenika i producenta Dejana Oreškovića (za prijatelje Klokana; čovjeka koji vješto “skače” iz žanra u žanr i zna oplemeniti pjesmu koju radi).

S obzirom na postavu (no drums) bilo je za očekivati da neće biti prangijanja i funkijanja (sjetimo se obrade Johnnyjeve “Gracije”), a pomalo mi je nedostajala Balaševićeva “Život je more”, no, ne može se izvesti sve. Funkcionalno i ekonomično sviranje (posebno Stanićevo) preraslo bi s vremena na vrijeme u solističke “bisere”, posebno u trenucima kad bi se prihvatio harmonike, a gitarski pasaži bili su više jazzy (frisellovski), dok su Massimovi bili više harrisonovski (“slatka jednostavnost”). Šteta je da se Radanović nije mogao prihvatiti i klasične bas gitare, ali i stick bass je dostajao za ovu “smireniju” varijantu. Zvučnu sliku su lijepo obojale Popeskićeve klavijature. Massimove pjesme ili one koje je on učinio svojima doživjele su prave ovacije i prihvaćanje (aklamacijom), a to je još jedan dokaz da je ovaj glazbenik unatoč nekim godinama “lera” imao logičan glazbeno-razvojni put i da uz pomoć još nekih autora s kojima je radio (npr. Belana) ima svoje mjesto na hrvatskoj i regionalnoj sceni.

Ni “Vještina” (dakle, album obrada ili dragih stvari) nije ništa neobično u opusu ovog umjetnika, a pandan nalazimo i u geografskim i generacijskim “blizinama” (Električni orgazam) ili, pak, “daljinama” (Gabrielov “Scratch My Back”), ali i mnogim drugima. Massimo je pjevao i Sinatru, ali pjevali su ga mnogi, pa kad može Dylan…

U svakom slučaju, rasprodana Kazališno koncertna dvorana u Slavonskom Brodu dokaz je da je publika prepoznala razlog i kvalitetu, a ne sumnjam da će tako biti i na budućim nastupima “Doriana Graya”, čovjeka koji je dokazao da, kao i u slavnom romanu Oscara Wildea, (u ovom slučaju) pjesme (ako su kvalitetne) nikada ne stare, a i da se uz njih makar na trenutak (u ovom slučaju trajalo je dva sata) i mi osjećamo mlađe i bolje.

Foto: Tatjana Prvulović Mirković (privatni album)