RECENZIJA: James Mangold: “Ford v Ferrari” – Henry Ford Drugi prvi!
Da je proizvođač automobila bili lako proizvođač automobila bi bio svatko, a biti prvi je još teže. No, to je pošlo za rukom ne Henryju Fordu Prvom, nego Drugom. Drugi, simbolično gledajući, postao je Prvi. U Cinestar kina diljem Hrvatske stigao je “Ford v Ferrari” alternativnog naziva “Le Mans ’66”.
Uvijek je kroz povijest ljudske rase bilo važno tko je jači, bolji, čiji je veći, manji i slično, pa je tako i logično u sportskom svijetu, natjecateljskom svijetu, no u ovom slučaju sportska pobjeda je značila i primat u svjetskoj autoindustriji po pitanju sportskih automobila. Uz sport su se uvijek vezali sponzori, bogate persone i one manje bogate pa su naravno svjetla reflektora usmjerena izravno prema njima. Stoga su i u ovoj borbi i jedna i druga strana pažljivo radile na ugledu, birale vozače/igrače koji će ponosno nositi dres njihove kompanije, iako se ovdje ispostavilo kako je onaj najprgaviji, a u duši nešto sasvim drugo, ipak najbolji. No, kako se u naslovu igramo brojevima tako ćemo i ovdje gdje je Drugi shvatio zašto je drugi pa se ipak u drugoj odlučio za onog prvog. Radi se naravno o jednoj od najatraktivnijih i najtežih svjetskih utrka, 24 sata u Le Mansu u kojoj je samo jedno bilo važno – tko će biti prvi. Jer taj je ujedno i najizdržljiviji i vjerojatno najbolji vozač na svijetu.
Kad su u pitanju automobili (sportski) onda je Ferrari u to vrijeme vodio primat, iako je Ford proizvodio puno više automobila, ali onih komercijalnih. No, svejedno ih je to sve dovelo do pada zarade, a što je vjerojatno i zasluga gazde, tada Henryja Forda II, koji je oko sebe imao ljude u odijelima i koji nisu bili sposobni u kreativnom smislu. Gazdu je izvanredno u filmu utjelovio Tracy Letts koji je itekako pokazao kako gazde gazduju i ne zanima ih hoće li radnik sutra završiti na ulici. Važno je bilo samo jedno – proizvoditi automobile i od toga zarađivati. Ipak, postojao je jedan u odijelu koji je drugačije razmišljao od kolega i bio možda i najkreativniji. To je Lee Iaccoca, potpredsjednik Forda, a kojeg u filmu glumi Jon Bernthal. Naravno, prvo se išlo linijom manjeg otpora i pokušalo ostvariti suradnju s Ferrarijem koji je također bio na egzistencijalnom rubu. Cilj je bio oko Forda okupiti ljubitelje sportskih automobila i tako stvoriti novu bazu kupaca koja će zahvaljujući njihovim nadolazećim rezultatima na utrci 24 sata Le Mansa postajati sve veća, a time i Gazdi donositi više vreća love. Ferrari nije pristao pa se krenulo u realizaciju plana B.
No, nije sve lako, naravno, pa im je zatrebala pomoć i nekoga tko se itekako razumije u automobile, ali i koji je osjetio nemilosrdnost Le Mansa. A to je legendarni Carroll Shelby (Matt Damon), umirovljeni profesionalni vozač, sada dizajner automobila kojeg Ford poziva na suradnju. Ovaj pak treba osnovati tim ljudi koji će raditi na vjerojatno najvećem projektu u povijesti američke autoindustrije. Iako ne u onim mladim sportskim godinama, Ken Miles (glumi ga Christian Bale), ulazi u tim na nagovor prijatelja Carrolla, a koji će svojim znanjem o sportskim automobilima, dijagnostici automobila, sportskim utrkama i Le Mansu itekako biti koristan. Nažalost, Fordu zbog svojeg ugleda to i nije bilo svejedno, pogotovo kada su čuli da bi Ken trebao biti vozač, a do tada je imao problema zbog dugog jezika. No, kada napravite jednu malu grešku, koja će ovoga puta biti i velika, u koracima, onda je jasno da krajnji rezultat neće biti onakav kakav ste zamislili.
Ford se još jednom sramoti, a kako se to ne bi dogodilo i drugi put i kako Drugi ne bi zauvijek ostao Drugi, Matt Damon, odnosno Carroll, koji je uvijek bio mudrac i dežurni snalažljivko, svojim umijećem govora koje je usavršio kao prodavač automobila i testnim krugom namijenjenom Gazdi uspijeva dobiti ono što je i htio.
Le Mans kao Le Mans, prgav, tmuran, nepredvidljiv, pogotovo zbog toga što se koriste lokalne ceste za utrkivanje, a koje nisu najbolje pripremljene za ovakvu vrstu sportskih utrka (nisu ni za lokalnu vožnju). No, Christian Bale, odnosno Ken Miles, pokazuje svoju nadmoć i potvrđuje svoje znanje. Ali kako to i biva kad se lovatori upletu u sve – njihove želje katkad znaju biti izvan svake pameti. Ken pokazuje da je veći čovjek, no i ne sluti što su mu iz Forda za kraj pripremili. Dok traje borba na cesti, Carroll vodi borbu u pit stopu. I ponovno je briljantan u svojem naumu da dekoncentrira druge. Jer nekada nije dovoljno da imate vrhunskog vozača i vrhunsko vozilo, nego i zadati protivniku određene logističke udarce koji će ih izbaciti iz takta. Čak mi Matt Damon, koji inače u svakom filmu zna biti dosta predvidljiv, ovoga puta briljira, a na kraju i emotivno dočeka kraj velikog prijateljstva i nikad prežaljenu tragediju. Njegov razgovor sa sinom Kena Milesa izmamit će vam i pokoju suzu. A Christian Bale je po tko zna koji put utvrdio svoj status jednog od najboljih glumaca u Hollywoodu. Iako ga ta titula prati još od “Carstva sunca” gdje je glumio kad je imao tek 13 godina, ali kako Akademija ni tada nije imala običaj nominirati djecu za najbolje glumce, naravno da je Baleu izmakla ta gesta koju je itekako zaslužio.
Izvanredan je i redatelj James Mangold (“Walk the Line”, “The Wolverine”, “Logan”) koji izbjegava patetiku i scene na koje smo navikli u sličnim filmovima, daje prednost emocijama, krupnim kadrovima od kojih ćete se smrznuti pogotovo kad je u pitanju Le Mans i ne radi od filma sportski ili akcijski spektakl. Drago mi je što nije pao pod utjecaj moderne tehnologije i što nije utrke na cestama pretvorio u lošu video igru. Nažalost, tako su prošli svi dijelovi “Brzih i žestokih” od drugog naovamo. Ovom filmu se zaista nema što zamjeriti i čak u nekoliko navrata, bez obzira što neki poznaju materiju ovog događaja, dogodilo se ono neočekivano. I te scene utrkivanja su impresivne, kao da doista pratimo stvarnu utrku. A tek soundtrack – uz njega ćete se osjećati još bolje! Od sporednih uloga treba spomenuti malog dječaka, sina Kena Milesa, kojeg glumi Noah Jupe, zatim bezobraznog izvršnog direktora Forda Lea Beebeja kojeg glumi Josh Lucas te suprugu Kena Milesa, Mollie, koju je emotivno izvanredno odglumila Caitriona Balfe.
Treba shvatiti da ovo nije samo priča o nadmudrivanju, autoindustriji, lovi, ovo je priča o životu, preživljavanju, micanju s egzistencijalnog ruba, priča o prijateljstvu koje nadvladava svaku materijalnost i želju za istom. U ovoj utrci 1966. godine nije pobijedio Ford, nije bio prvi Henry Ford Drugi, prvi je bio čovjek, njegova ljudskost s kojom je pokazao da nekada nije važno jesi li prvi ili drugi, već što osjećaš nakon što prođeš cilj. Ako osjećaš ponos, sreću, ushićenje, pozitivne emocije i ako se osjećaš više čovjekom, onda si apsolutni pobjednik. A to gospoda u Fordu nikada nisu znala niti htjela vidjeti, a kamoli učiniti. No, s druge strane, posao je posao i ne može svatko biti biznismen, kao što i ne može svatko biti čovjek.
Vraćam se na početak recenzije i završavam – da je čovjek biti lako, čovjek bi bio svatko, jest izlizana misao, ali ovdje je itekako vrijedi spomenuti. Jedan od najboljih filmova godine!
