IZVJEŠĆE: Mark Lanegan Band u Tvornici kulture – black and blue (bolje Mark nego mrak)
Koncert Marka Lanegana očekivano je isporučio dobru rock vibraciju na još jednom u nizu nastupa u Zagrebu u prostoru u kojem se Koma(n)dant osjeća kao kod kuće.
Birajući između večeri sa San Sira (putem malih ekrana ili uživo) i one u zagrebačkoj Tvornici kulture izabrao sam na sreću ovu potonju. Niz je argumenata govorilo u prilog, nogometnim rječnikom rečeno, sigurnom “osvajanju bodova” i kod onih koji Lanegana gledaju po tko zna koji put i kod ljubitelja glazbe koji dolaze na ovakve nastupe kao “tabula rasa”, odnosno s vrlo malo pripreme ili preslušavanja njegovih ranijih ili recentnoga rada. Parafrazirajući naslov njegova posljednjega dugosvirajućega uratka možemo zaključiti da pokuca li on na vrata našega Grada (ili srdaca i ušiju) koji ga očekuju – naići će na otvorenost koja je sušta suprotnost (naizgled) zatvorenosti ili, barem, sfumatoznosti njegova izričaja.
Za zagrijavanje je odabran bend koji poput Marka svira i stvara s prekidima čitav radni vijek od legendarne 1977., a žanrovski se naslanja na godine koje su slijedile nakon punk booma, The Membranes. Izgledom, pogotovo lead vokala i basista, stvari su (bile) vrlo jasne od početka polusatnog nastupa muškaraca (i žene) iz Manchestera. Post punk koji puno duguje gradu (i bendovima) koji dolaze iz industrijske sredine koja nudi (ili je barem godinama nudila) pregršt socijalnih i onih tema koje pokušavaju odvesti daleko od sivila kojim su njegovi stanovnici okruženi. Asocijativni niz uključuje Cavea i “The Fall”, ali i meni drage “Bauhaus”, no njihova svirka (pjesme) otišla je koračić dalje, pogotovo u brojevima koje su garnirane “banshee” vokalom samozatajne članice, blažene među sredovječnim, kako rekoh, postpunkerima.
Kao kroz maglu sjećam se albuma iz 2015., a “Dark Energy” izveli su i na “tvorničkom” nastupu i pokrenuli i na kraju i rasplesali Veliki pogon koji se poprilično popunio pred izlazak glavne zvijezde večeri. U usporedbi s nastupom iz 2017. (u istom prostoru) ovo je bio repertoarno drukčiji koncert. I ne samo zbog “pomaka” u “Somebody’s Knocking”, već i zbog toga što sam se prepustio flowu, ne razmišljajući o set listi, već ukupno upijajući energetski nektar koji nam je Stari vuk isporučio svojim prepoznatljivim glasom. Između pjesama nema (ili gotovo da nema) nikakve priče, osim jednostavnih riječi zahvale i šturog, ali iskrenog (jednokratnog) priznanja o uživanju u svirci baš ovdje, što je još jednom potvrdio i kolega gitarist koji je pozvao fanove na druženje s Markom; uobičajena praksa na njegovim koncertima. Netko će opet prema preferencijama ustvrditi da bi Lanegana radije slušao u “Imitations varijanti”, a djelomično je tako bilo prije dvije godine; mislim na izvanredne verzije Dylana ili pak “Love Will Tear us Apart” na kraju tog nastupa, no to je, kako velim, stvar osobnoga ukusa. Netko će ocijeniti novi album nedovoljnim pomakom (napretkom) i dijelom se mogu složiti s tim, ali njegove vrijednosti (u sviračkom i vokalnom smislu, a manje u kreativnom) nadilaze slične radove ili izvođače od kojih mnoge imamo priliku vidjeti i na „ovim prostorima“. Još jednom ću ponoviti, Tvornica je optimalan prostor za Lanegana, ali bilo bi ga lijepo vidjeti i u boutique varijanti u npr. Lisinskom. Siguran sam da bi i takav nastup imao svoju publiku.
Jednoipolsatni komprimat kojim su nas Njegov vokal ojačan s dvije gitare (klavijaturama), bubnjem i basom i ovaj put s razlogom razveselili u Šubićevoj zalog su da ga pozovemo u goste opet. A San Siro? Njega ću radije pamtiti po Springsteenovom nastupu prije koju godinu, nego po “plavima“ iz Bergama koji su još jednu večer učinili tužnijom za „plave“ iz Zagreba i Hrvatske.
Foto: Tatjana Prvulović Mirković (privatni album)
