Hvaljeni debi riječkog synth pop dvojca ne otkriva toplu vodu, ali nudi niz izvedbeno vještih pjesama.
Glavni problem albuma ujedno je i njegova najveća vrlina; profesionalnost zbog koje zvuči kao neko izgubljeno ostvarenje suvremenih post punk i synth pop revivalista poput The Hurts, Chvrches, White Lies ili Editors ujedno označava i posvemašnji izostanak iznenađenja ili kreativnijih aranžmanskih rješenja.
Od ovog pravila odudara osmominutna iznimno ambiciozna, zbog spoken word dijela možda i pomalo pretenciozna “Freedom”, unutar koje sve ranije predstavljene ideje poprimaju slobodnije, atmosferičnije oblike. Stanislav Grdaković i Darko Terlević zajedno su krajem nultih djelovali u hvaljenom, ali relativno slabo zapaženom pop rock sastavu Morso i njihovo se iskustvo itekako osjeti u dotjeranom, cjelovitom zvuku ovog ostvarenja. No, slično kao i u slučaju “Bliss”, prvijenca njihovih sugrađana Jonathan, zanatska vještina tek treba naći osobniji autorski rukopis. Jonathanima je to pošlo za rukom na kasnijim albumima, a razina discipline prikazana na ovom albumu pokazuje da bi se nešto slično moglo očekivati i od The Siids, ako se odmaknu od pukog amalgama starijih i novijih uzora i pronađu svoju verziju zvuka koji tako uvjerljivo “skidaju”.
Možda ove riječi napisane izgledaju i malo pregrubo jer se “Brutalist” (Dallas Records, 2019.), osim povremenog čujnog “slavenskog” naglaska, može bez problema uklopiti u bilo koji set suvremenog electro popa i to je samo po sebi svojevrsna pohvala. Svejedno, ostaje osjećaj prisutan kod velikog djela hrvatskih i regionalnih bendova koji se odluče za”internacionalizirani” izričaj – napredak tehnologije omogućio je glazbenicima da vrlo uvjerljivo rekreiraju zvuk proslavljenih uzora, no u tom procesu nekako uvijek strada “neprofesionalni” šarm koji je slične pokušaje krasio u osamdesetim i devedesetim godinama prošlog stoljeća.
Foto: Stella Mešić