Izašla je na pozornicu bosa i u crnoj haljini s crvenim cvjetnim uzorkom, a u sljedećih sat vremena i 10 minuta očarala je publiku svojim divnim glasom.
Nije dobro počelo, iako je koncert krenuo na vrijeme. Ali kao da nije jer je razglas bio začuđujuće tih. Prvo sam mislio da uopće ne ide ništa iz zvučnika, nego samo iz monitora pa sam krenuo prema zadnjim redovima publike i shvatio kako iz zvučnika ide neki zvuk, ali je bio toliko tih kao da je riječ o nekakvom trećerazrednom koncertu. Prošla je uvodna “Queen of Denmark”, obrada pjesme Johna Granta, te još nekoliko njih da bi potom netko odlučio pojačati razglas koji je bio sve bolji i bolji. U konačnici zvuk je bio dosta ugodan, iako je koncert po meni više za sjedeća mjesta i neku intimniju atmosferu, kako zbog svoje poluakustičnosti, tako i zbog Sinéadine interpretacije.
Set lista je većinom bila slična prijašnjim koncertima u sklopu turneje. Kombinirala je starije pjesme i one iz novije faze karijere, a nevjerojatno je kako je dio publike doslovno vrištao na svaki njezin visoki i dugi ton. Doslovno je očarala publiku. Bilo je u njezinoj prošlosti trenutaka kada nije bila omiljena među ljubiteljima njezine glazbe, pogotovo zbog konstantnih prekidanja koncerata, ali i loših vokalnih izvedbi. No, u Tvornici kulture ove srijede vokalno je bila itekako na visini zadatka. U nekim trenucima nije odlazila u originalne visoke falsetto dionice, ali je sjajno kontrolirala vokal.
Ignorirala je prvi album, no podsjetila je na najveće uspješnice drugog i publici najbližeg albuma, “I Do Not Want What I Haven’t Got” s kojeg je izvela pjesme kao što su “The Emperor’s New Clothes”, “Black Boys on Mopeds”, “The Last Days of Our Acquaintance” i najveći hit karijere “Nothing Compares 2 U”, Princeovu pjesmu koja je zahvaljujući njezinom interpretacijom postala jedna od najboljih pop pjesama svih vremena. Ta pjesma nažalost donosi i ružna sjećanja na karijeru, ali u Tvornici u trenutku izvedbe nitko nije mislio na ništa drugo osim njezinog, na trenutke nježnog, ali itekako prodornog i specifičnog folk vokala. Imala je i sjajnu ekipu glazbenika oko sebe, dok su gitarist i gitaristica bili back vokali i jako lijepo pratili njezinu priču. I nije puno pričala, zahvaljivala se publici i na trenutak ispričala što ne komunicira previše, ali je jasno naglasila – “jebeno vas volim”.
Izvodila je pjesme iz 90-ih, ali i početka 2000-ih, kao i nekoliko njih sa zadnjeg albuma “I’m Not Bossy, I’m the Boss”. Tu se ističu “Harbour”, nakon koje je predstavila svoj bend, “Thank You for Hearing Me” i “Hold Back the Night”. Poslije velikih ovacija publike izašla je i na bis te izvela najnoviju pjesmu “Milestones” koja će se naći na njezinom novom albumu, a potom je večer završila uz “Back Where You Belong” s ne baš cijenjenog albuma “How About I Be Me (and You Be You)?”.
Bio je to dosta kratak premijerni posjet Zagrebu, trajao je nešto više od sat vremena, ali sasvim dovoljno da ostavi dobar dojam. Najviše mi je drago što je izgledala zdravo i smireno, a dokazala je da i u 53. godini zvuči magično iako je tijekom života zadobila razne psihičke i zdravstvene rane. Nitko se ne može usporediti s njom, baš kao što kaže Princeova pjesma, a tijekom koje izvedbe je cijela Tvornica umuknula, kao i ono društvance u pozadini koje nije prestajalo ometati. Vrlo dobar početak nove koncertne godine i vrlo dobar debi popularne Irkinje u Zagrebu.
Foto: Ivica Drusany
[envira-gallery id=”52540″]