RECENZIJA: Moskau: “Love Supreme” – Izrazito uvjerljivi “domaći Amerikanci”
2. veljače 2020.
Karlo Rafaneli (24 Članci)
Podijeli

RECENZIJA: Moskau: “Love Supreme” – Izrazito uvjerljivi “domaći Amerikanci”

Koprivničko-zagrebački art rock kolektiv Moskau ne libi se nositi svoje utjecaje na rukavu pa ih vrlo često adresira obradama pjesma i naslovima albuma.

Njihov četvrti studijski album “Love Supreme” (vlastito izdanje, 2020.) dijeli ime s kultnim klasikom Johna Coltranea iz 1965., jednim od najvažnijih glazbenih ostvarenja u posljednjih sedamdeset godina. Takvu izravnost jednostavno treba poštivati.

Glazba koju Moskau rade pod neskrivenim je utjecajem Nicka Cavea, Toma Waitsa, The Velvet Undergrounda, Einstürzende Neubautena, Swansa i brojnih drugih rodonačelnika underground rocka posljednjih nekoliko desetljeća. Budući da su navedeni i slični bendovi presudno utjecali i na moj vlastiti ukus, ne mogu ne gajiti simpatije prema ovakvom projektu. Stoga je moja osnovna zamjerka ovom bendu u biti teoretska – to što u svoju industrijsku post-punk southern gothic estetiku koju tako uvjerljivo izvode nisu transplantirali hrvatski, već koriste isključivo engleski jezik i gotovo univerzalno angloameričku simboliku. No, to je njihov odabir i teško da će se mijenjati u budućnosti.

“Love Supreme” je vjerojatno njihov najbolji album dosad. Vokal Ivana Laića izrazito je ekspresivan i uvjerljiv, kao nekakva (namjerno ili slučajno) istočnoeuropska inačica Nicka Cavea iz kasnih osamdesetih. Tekstovi su postavljeni kao kolaž mračnih americana motiva i mogu se tu, osim navedenih glazbenih utjecaja, iščitati i literarni tragovi Cormaca McCarthya, Flannery O’Connor, Williama Faulknera ili Jamesa Joycea, Jacka Kerouacka i Williama Blakea koje eksplicitno navode u tekstovima.

Glavna snaga ipak leži u glazbi koja uspijeva izdržati težinu te ne baš perolake estetike. Pjesme su ovog puta posve otvorene, nošene hipnotizirajućim grooveom i produljenim instrumentalnim pasažima. Pridružena puhačka sekcija sačinjena od Hrvoja Štefanića na trombonu i Igora Pavlice na trubi doprinosi jazz elementu iz naslova uglavnom nadopunjavajući gustu međuigru ritam sekcije i gitarskog zida. Citirani utjecaj afričke, afroameričke glazbe i hip hopa čuje se nešto slabije, najviše se ocrtavajući u nesmiljenom naglasku na ritmu i niskim frekvencijama, što je po mom sudu uvijek plus za rock bend.

Kad se sve zbroji, “Love Supreme” je uvjerljivo ostvarenje, napravljeno iz očiglednog gušta i ljubavi prema estetici na kojoj se naslanja i to je zapravo sasvim dovoljno.

Foto: Viktor Katalenić

Ocjena
4 out of 5

4

Vrlo dobro
4 out of 5