Izniman događaj u Hrvatskom glazbenom zavodu potvrdio je visoku umjetničku i ljudsku vrijednost J.R. Augusta, autora koji je rijetka pojava ne samo u regionalnim okvirima.
Rijetko se događa da te netko i u umjetičkom smislu, ali i u životu uopće iznenadi. Kad čovjek dođe u određene godine stvoreni su kriteriji po kojima prihvaćamo ili ne prihvaćamo nešto ili nekoga; nema više puno vremena za predavanje ili posvećivanje nekoj materiji ili tvorbi onako kako smo to činili dok smo bili mlađi. Tada smo „imali pravo“ na greške, na mijenjanje stavova, na preispitivanja, na osluškivanje srca, na one savršene nesavršenosti koje su se na ovaj ili onaj način ugrađivale u naš život. Ili barem, kako rekoh, gradile i formirale naše vrijednosne sudove. Prihvatili smo prolaznost i smrt, više ili manje ugradili osjećaj „slatke bezbrige“ i „lažna“ ili prava sjećanja koja ponekad sami uz pomoć neke osobe ili umjetničkoga djela prizovemo i bude nam, u najmanju ruku bolje. I idemo dalje.
Često i u glazbenom smislu preslušamo neke albume ili odemo na koncert nekoga od Velikih ili Manjih i dobijemo potvrdu onoga o čemu sam napisao u prethodnih nekoliko rečenica. Da, ponekad se i razočaramo. Ponekad neke „stvari“ (pjesme i albumi) više ne funkcioniraju na onaj način na koji su nas privukle kad smo bili, da, mladi. Mladost… Svi na različite načine pokušavaju rekreirati taj osjećaj i vrijeme, ali sve je to manje više alkemija. Osim, ako stvarno niste mladi. Ne samo po godinama. Ne kaže se uzalud mladost-ludost. Ne glupost. Ludost. Jer čovjek je homo ludens. Zaigran. Ozbiljan u svojoj neozbiljnosti i razigranosti. Čovjek je i letač. Homo volans. Ako vrijedi to što nosi u sebi i ako na tome „radi“. I ako ima hrabrosti da tu lakoću i težinu koje nosi u sebi podijeli sa svojim dragima. Bliskima, voljenima i onima koji to srcem i umom razumiju. Nije to, velim, lako, a opet, s druge strane to je onima rijetkima dano. Ta lakoća, da, bez obzira na posljedice, „baci srce pod tuđa stopala“. Tako je govorio vječiti starac koji je bio mlad prije više od sto godina. Naš Tadija. No, o drugom ću pjesniku ovaj put. Jer čovjek je pjesnik. I glazbenik. U „materijalima“ često navode i multiinstrumentalist, aranžer… No, prije svega autor. S pravom nosi titulu umjetnika. J.R. August. Najbolji su oni koji svoj život, razne utjecaje koji su se taložili u njemu, znaju uobličiti u smislenu cjelinu, a koja će biti toliko jasna i univerzalna da će (nas) dirnuti u „našu žicu“ i da će na naše „srebrne svirale“ (da se opet poslužim Dragutinovim instrumentarijem) zasvirati dobro nam poznatu „melodiju“. Onog vječnog u ovoj prolaznosti.
Koncert, ako se to može tako nazvati, jer bio je puno više, o kome pišem održan je u odličnom prostoru Hrvatskog glazbenoga zavoda. Koncipiran kao unplugged razlikovao se u izričaju od nekih koje je naš kantautor svirao na nekim drugim (klupskim) mjestima, ali mislim da je ovaj način – najbolji. Do punog izražaja došli su melodija, glas(ovi) i svirka, što ne znači da je interpretacija bila mlačna. Upravo suprotno. Punina zvuka još je više naglasila ionako izvanredne skladbe, istaknula riječi, njihovu liričnost, preciznost i ozbiljnost još jednom potvrđujući opravdanost i zadanost teksta (teksture) na „stranom“ jeziku. Ne želim šire elaborirati, ali ću kratko reći da osim na internetu ili omotu albuma želim vidjeti pjesme i na bijelom ili nekom drugom papiru. Ukoričene. Jer, to će biti jedna odlična zbirka. Poezija. Kako znamo, a to je i sam J.R. rekao na nastupu niz je „novih“ skladbi od kojih je neke već izvodio, pa materijala neće nedostajati. Kad smo već kod tih novih, izvrsne su, kao i uostalom i one koje smo već apsolvirali na ranijim izdanjima i na mini radovima i na najboljem albumu ove godine s ovih prostora, a i šire – “Dangerous Waters”. Oni koji su bili u HGZ-u bili su oduševljeni s „one dvije“, „mizantropskom“ i „egzorcističkom“. Ali i novomstarom “Distort Reality”… Uglavnom, i starim i još starijim i onim za koje mnogi misle da su nove „drži nas za ruku“. O srcima da ne govorim.
Sve pohvale idu njegovom pijanističkom i pjevačkom umijeću, a u tome mu „pomažu“ brojni glazbenici. Od brata (rođenoga) do njegove braće i sestara po instrumentima. Mladih i lijepih kao što je i njegova glazba. Bubanj, kontrabas, gitara, brass dvojac, a o zboru da ne govorimo. Što reći o gudačkom kvartetu koji je također u jednom trenutku formiran na pozornici, a koji nas je još dodatno podigao u slušalačkoj i uživalačkoj ekstazi. Jer, kako rekoh ovo nije bilo samo glazbeno iskustvo. Ne pretjerujem. Teško kontroliram emocije i zauzdavam komplimente iako su oni opravdani. Vraćam se još jednom na početak. Rijetko me nešto u ovo moje prolazeće vrijeme može iznenaditi, ali John Raven (i njegovi) je to uspio. Svaka čast! Puno sam očekivao i iskustveno bio spreman na izvrsnost, no ovo je nadmašilo moja očekivanja. Da, izvodio je i naslovnu s albuma i “Lead the Way” i “Rivers Run Through”, “Crucify Me”, ali ako moram baš izdvojiti neka to budu “The Brown Trout and the Nightingale”. Himna (Gorskoga kotara) se kod njega svira na kraju i bolna i meni najdraža, na albumu zaključujuća, “When I Wake Up Tomorrow”.
Mogao bih nizati epitete, mogao bih pisati o uzorima ili odjecima koje čujem u njegovim pjesmama (za mene su oni drugačiji od žanrovskostilskih ili autorskih koje su isticali drugi kritičari ili dio publike), ali rečenica u koju većinu toga može stati jest ona u kojoj samo veliki autori sve te utjecaje propasiraju kroz sebe i daju im svoj vlastiti štih i osobnost kreirajući nešto novo i dobro. Ili, pak, u ovom slučaju (Augustovskom), izvrsno. Publika u dvorani sve je rekla svojim pljeskom i oduševljenjem. Samo ću dodati petljajući tuđe riječi i svoje osjećaje i ocjenu: Dear John… (You are) ordinary extraordinary. I know (feel) just how you felt.
Foto: Privatni album Tatjane Prvulović Mirković