Najbolja stvar koja se može reći o drugom albumu benda Lika Kolorado predvođenog pjevačem i autorom Filipom Riđičkim jest da ispunjava zamišljenu prazninu domaćeg tekstualno ambicioznog, a glazbeno pitkog pop rocka.
Zamislite “Fred Astaire” Pipsa bez naglašenog osjećaja krize srednjih godina ili prvi Ramirez bez tolikog naglaska na otvorenoj sentimentalnosti. Bend u produkciji iskusnog Srđana Sekulovića Skansija grabi hrabro naprijed u odnosu na solidni prvijenac “Smiješ zaurlat” iz 2018. Na njemu je to osuvremenjivanje “Pips” zvuka s kraja devedesetih, odnosno dodavanje suvremenih indie rock elemenata postojećoj formuli, djelovalo nekako očekivano, mehanički. “Kontura” (Classic Records) pak djeluje puno prirodnije, vjerojatno zato što se i iskustvo živih nastupa itekako osjeti u svirci.
Unatoč tome, bend ima još puno prostora za napredak. Strukture pjesama su previše slične jedna drugoj, a većina ih naginje himničnom gomilanju i opuštanju tenzija. Premda načelno interesantni, tekstovi prečesto zaglavljuju u apstraktno-osobnim opservacijama ili općenitim frazama. Tematika se može generalno odrediti ljubavnom i zapravo se ne može reći nešto negativno o njenoj izvedbi. Riđički je ponekad u samoironizirajućem raspoloženju, kao u “Pliz ne daj”, a ponekad vođen erotskim nabojem kao u naslovnoj pjesmi, no pjesme većinom vrludaju između ta dva ekstrema, završavajući u osobnim ispovijestima s kojima se dovoljno lako poistovjetiti, ako se to doista i želi. Gledano u tom smislu, “Kontura” je solidan pop rock album s nekoliko singlova spremnih za radijsku upotrebu i ujednačenim ostatkom. Krajnji rezultat nije ni izdaleka loš, ali do najboljih izdanja očiglednih uzora poput Pipsa ili Haustora još je dosta dalek put.
Foto: Hrvoje Zalukar