Vremena se mijenjaju. Ljudi još više. Albumi ostaju onakvi kakvi su bili onog trenutka kad su se prvi put pojavili pred očima i ušima vlastitih autora, drugih glazbenika, kritičara, iskrenih i predanih ljubitelja glazbe, a također i onih koje zanima samo furka.
Pa opet, nekakav kozmički twist stvara nam osjećaj da su neki albumi „sve bolji“, a drugi “nisu baš dobro ostarjeli”. Za 10 godina uloge se mogu promjeniti. Zbog toga liste najboljih albuma po relevantnim glazbenim časopisima doživljavaju redovite transformacije vrijednosnog sustava, a konačan rezultat rijetko koga čini potpuno zadovoljnim. Ako ispliva nešto za što navijamo slijedi: “Jesam ti rekao!?”, a ako potone: “Kritičari su danas potpuni idioti!”. Izostaje katarza. Kod prepiranja na tu temu s frendovima po kafićima na kraju se barem mogu prevrtati stolovi i razbijati čaše.
U svakom slučaju, vjerujem da neusporedivo više smisla od liste najboljih albuma ima lista najdražih albuma. Tu je sve dozvoljeno i sve se oprašta. Svi znamo da su “Sgt. Pepper”, “Blonde on Blonde”, “Astral Weeks” itd. veličanstveni, ali kome (čast izuzecima i poštovanje još starijim generacijama) su baš to bile prve ploče koje je čuo, kupio, odnio doma, oduševio se, podijelio sa srodnim dušama, vraćao im se do dana današnjeg i koje će, bez obzira što drugi mislili o tome, nastaviti voljeti dok hoda i diše. Ni svijesti o nečijim prijašnjim ili kasnijim vrhuncima ne bi bilo da nešto nije popločilo put.
I dan danas naježim se od intenziteta kojim John Lennon pjeva “Rock’n’Roll Music”, a grlo mi se steže od razoružavajuće emotivnosti Grama Parsonsa i Emmylou Harris u “Love Hurts”. Na prve zvukove baražne vatre gitara Clasha u “I’m So Bored with the USA” ili zalutale kakofonije sintisajzera u Bowiejevoj “Speed of Life” i dalje imam osjećaj da se trenutno resetira sve što sam prije toga čuo.
Bolno iskreno seciranje propalih veza i nagriženih identiteta u slučaju Joni Mitchell i Petera Hammilla postavlja i bolno visoke standarde za sve ostale albume sličnog profila. Krivnja biblijskih razmjera i besperspektivnost sna temeljenog na eksploataciji drugih danas je aktualnija nego ikad, a “Darkness” je objavljen 1978. godine.
Inteligencija, trauma, crnilo i smisao za humor rijetko imaju tako uspješan suživot kao kod Loua Reeda. Inteligencija, trauma, crnilo i potpuni izostanak humora čine sve druge, koji to pokušavaju smjiešati u nešto opako, smiješnima u odnosu na Joy Division.
Na kraju, ABBA. Ako govorimo o savršenoj pop glazbi, nitko ih nije nadmašio. Niti hoće.
Pitam se ima li uopće smisla objašnjavati ovakvu listu jer se zapravo radi o stvarima koje prerastaju racio i postaju dio našeg DNK. Najljepše je to što nas ovisnike ne porobljuju, nego oslobađaju i zbližavaju.
Uostalom, već sam spomenuo:
„Just let me hear some of that rock and roll music
Any old way you choose it
It’s got a back beat, you can’t lose it
Any old time you use it
Gotta be rock and roll music
If you wanna dance with me.“
10 albuma:
ABBA – ABBA (1975.)
The Beatles – Beatles for Sale (1964.)
Gram Parsons – Griveous Angel (1974.)
Joni Mitchell – Hejira (1976.)
Peter Hammill – Over (1977.)
David Bowie – Low (1977.)
Lou Reed – Growing Up in Public (1980.)
Bruce Springsteen – Darkness on the Edge of Town (1978.)
The Clash – The Clash (1977.)
Joy Division – Unknown Pleasures (1979.)
Piše: Slaven Matić (Dancing Bear)