MOJ+1: Katarina Vukadin (Terminator) pojašnjava koji su albumi obilježili njezin život
21. svibnja 2020.
Nina Rašidović (32 Članci)
Podijeli

MOJ+1: Katarina Vukadin (Terminator) pojašnjava koji su albumi obilježili njezin život

Katarina Vukadin svestrana je umjetnica koja se nedavno zajedno sa svojim bendom Terminator predstavila široj publici, pogotovo s novom pjesmom ”Prokleti zec”.

A kao da nema dovoljno posla s promocijom albuma njezin prvi solo projekt pod nazivom T.I.E. s autorskom pjesmom ”Zombie World” našao se na kompilaciji na kojoj je diskografska kuća Spona od svojih izvođača skupila 14 kućnih, priručno studijskih i nešto pravih studijskih snimaka djelomično ili u potpunosti snimljenih ili dovršenih u vrijeme stroge socijalne distance i predstavlja vam kompilaciju „Ljubav u doba korone”. Sve to je ono što Katarina sada radi, a koji su to albumi koji su joj obilježili život i doveli ju do ovoga pročitajte u nastavku.

1. Elvis Prestley – Jailhouse Rock (1957.)

Brat i ja smo opasno voljeli Ellvisa u osnovnoj školi, bila sam čak zaljubljena u Elvisa (odmah nakon Supermana, Elvis je moj prvi glazbeni idol). Naši bratići iz Beograda su nam donijeli presnimljenu kasetu i bili smo jako stretni zbog tog.

2. Daniel Popović – 20 zlatnih hitova (1993.)

Znali smo sve riječi tog albuma, zanimljivo da su mi ostale te riječi u glavi.

3. The Beatles – Meet the Beatles! (1964.)

“Abbey Road”,  “Let It Be” i mnogi drugi albumi The Beatlesa obilježili su srednju školu gdje su padale razne ljubavi i poklapali su se s nježnijim aspektom mog bića tada, recimo to tako.

4. Nirvana – Nevermind (1991.)

Naravno, koga je mogao zaoibići taj album?!. Savršeno se poklapalo s tadašnjim osjećajem neshvaćenosti pri kraju srednje.

5. George Michael – Older (1996.)

Također kraj srednje, dubina tekstova i termičko razaranje duše. George, uvijek ću te cjeniti i voljeti tvoj izričaj. Taj album me podsjeća na spavaću sobu svojih staraca. Tamo je uvijek bilo tako tiho i mogla sam biti u potpunom miru s tim albumom. Iz nekog razloga sam ispisivala riječi na papir i učila ih. Tad još nisam znala da ću pjevati.

6. Take That – Everything Changes (1993.)

Boy band faza. Kako sam ih voljela i znala nevjerojatno nebitne stvari o njima. Razdoblje nekog ludog fanatizma s moje dvije lude srednjoškolske prijateljice. Pravi teen film, a oni taaako slatki – njam njam.

7. Oasis – (What’s the Story) Morning Glory? (1995.) 

I dalje kraj srednje, zločesti dečki iz Manchestera koji su taman pjevali ljuto opasno i iskreno o svemu o čemu bih i ja sama pjevala da sam znala pjevati. Taj album će mi uvijek biti drag i u toj fazi sam htjela silno odseliti u Englesku, ali eto sudba me navela u Zagreb na faks. Tko bi to tada znao?!

8. David Bowie – The Rise and Fall of Ziggy Stardust and the Spiders from Mars / Hunky Dory / Diamond Dogs / Hours

David Bowie je označio početak mog glazbenog poziva, recimo. Uporno sam ga sanjala i u snovima mi je bio neki vodič guru, što već. Sanjala sam ga u nastavcima i naprosto je čovjek postao neki lik u mom životu. Ta sanjanja Bowieja su trajala nekoliko godina sigurno (tijekom faksa). Pričao mi je o vremenu, o odjeći, o mjestima – upravo ludo. Tako da uvijek kad slušam Davida to je netko “moj”. Tekstovi nadrealni, glazba miks svega i svačega, a uvijek izraz onog nečeg savršeno nebitnog, a tako bitnog i čarobnog. Ili barem na taj njegov Bowiejevski osebujan način. Bijah mu na koncertu u Beču 2002. – prekrasno iskustvo, jedino taj austrijski weltschmertz mi je išao na živce. Tamo se u publici nitko nije posebno uzbuđivao što je Bowie na stageu, a ja sam htjela iskočiti iz svoje kože. Jedan od najboljih koncerata ikad.

9. Korn – Follow the Leader (1998.)

Što reći – tako su mi sjeli u nekom trenu tog ludog studentskog života da riječi nemam. Pjevač mi je bio toliko cool da sam si sama piercala lijevu obrvu s iglom i nešto votke.

10. Depeche Mode – Playing the Angel / Songs of Faith and Devotion / The Singles 86-98 / Delta Machine / Ultra / Exciter

Da se razumijemo, Depeche mode je moj najdraži bend u svemiru. Označio mi je prekrasna i luda cimerstva i zvuk Depechea mi je davao uvijek osjet doma i topline i poznatosti. Gdje god mi “zafali” taj osjećaj pustim si Depeche. Smiruju me i daju neku višu perspektivu na stvari. Asocijacija – stan na Prisoju 26, 3-4, nekad 5 cimera – nikad ništa za jesti, uvijek nered, ali uvijek i veselje i kreativnost. Smišljanje raznih glumačkoglazbenih skečeva uz ooobiljeee smijeha i ludila. To nitko ne može platiti. Divno!

11. PJ Harvey – Rid of Me / To Bring You my Love / Is This Desire?

Pomalo mračnija i intovertiranija faza življenja, prekid dugogodišnje veze, nesretna zaljubljenost u prekrasnog vilenjaka Hrvoja. To sam bila toliko tužna, a toliko ispunjena u isto vrijeme. PJ me najviše ikad inspirirala da počnem pjevati i skladati svoje pjesme. Toliko me dirnula njena iskrenost i nestid da pokaže to što ima u sebi. Divna kantautorica.

12. Jefferson Airplane – Surrealistic Pillow (1967.)

Njih mi je otkrila moja najdraža prijateljica Petra. “White Rabbita” ne treba ni spominjati. Ideja Alice i zeca je poslije doletjela kao ideja za pjesmu autorskog benda Terminatora “Prokleti zec”. Obožavam zvuk 70-ih i često si pomislim kako sam trebala živjeti u ono doba. Što bih dala da sam 2-3 dana provela na Woodstocku. Uff. Ne zbog droge, već zbog blataaaaa i ludilaaaaa.

13. Hair (Original Soundtrack Recording) (1979.)

Tko bi ovo zaboravio napomenuti. Pa taj film je prekrasan., a tek mjuza. Ma 70-e! Tamo duša oduvijek vuče i nisam jedina, naletih na par duša koje kao da su sa mnom u ovom dobu, a tamo smo u 70-ima cijelo vrijeme. Fora je to osjećaj.

14. Nina Simone – Here Comes the Sun / To Love Somebody

To su neki od albuma i podsjećaju me na mog dragog i bitnog prijatelja koji je pomalo zaljubljen u Ninu i tu ljubav naprosto prenio. Nina me podsjeća na Korčulu, ljeto i paradoxalan osjećaj velike slobode i velike zatočenosti gdje je život toliko jednostavan, a toliko kompleksan i sve se svodi na mala i bitna zadovoljstva. Hvala Nini na inspiraciji.

14. Sixto Rodrigez – Cold Fact / Coming from Reality

Njega mi je otkrio isto jedan bitan prijatelj iz mog rodnog grada. Uz ove albume sam otkrila ženu u sebi na jako puno načina, a i poruka Sixta. Kako sam shvatila očito nikad nije kasno ni za što.

15. Beth Hart

S albuma “Immortale” pjesma “Am I the One” je pjesma data u pravom trenutku kad noćima nisam mogla spavati od ludila u sezoni, u nemiru. Sjećam se pomrčina mjeseca i uma koji su se poklopili pravo. Pušila sm k’o Turčin jednu za drugom jer mi se gadilo da ne mogu spavati i da ne smijem pušiti zato što pjevam. Zato i nisam mogla prestati pušiti, a ni spavati. I u tom ludilu ta pjesma i još nekoliko njenih pjesma. Koja energija, kakav glas i stil, kakvo otkriće je meni ta Beth Hart bila! Čak bijah na koncertu i naprosto oduševljena s tom ludom osebujnom ženetinom, divom od žene, da se izrazim. Trčala je tamo po publici i grlila se sa svima. Mislim da bih taj zagrljaj zdrobio svakog od siline te žene. Nevjerojatna i inspirativna – nezaboravan koncert, a i osjećaj da se treba izraziti kad imaš što za izraziti.

16. Air – Moon Safari (1998.)

Kraj faksa. U tom razdoblju radila sam kao tajnica u školi stranih jezika za dva suluda Irca. I taj album Aira mi je pomogao da prebrodim stres koji mi je nametao tadašnji šef Sean. Bijah previše hippy, a šef previše kapitalistički zapadno orjenitiran. Tu sam našla i prvu ozbiljniju vezu, ljubav s Hrvatom (rijetko kad su domaći dečki).

17. Edith Piaf – Greatest Hits (2008.)

Jako volim ovu ženu koja mi je uostalom i približila francuski jezik, najljepši jezik uhu mom, koji sam učila i učim i učit ću ga dok živim vjerojatno. Ako duša ima nacionalnost onda je moja dobrim dijelom frankofonska. Bila je i divna romansa u Parisu poslije u Montrealu. Divni dani su bili. Cijelo vrijeme su me pratile pjesme Edith Piaf. Divna sjećanja.

Eto, ovo su izvođači i neki albumi kojih se sjetih, sigurno sam izostavila dosta toga, ali ovo mi je nekako ostalo “na duši”.