Prvi Dylanov album originalnog materijala od 2012. najavljen je maratonskom “Murder Most Foul”, njegovim prvim brojem jedan na nekoj Billboardovoj ljestvici ikad. US Rock Digital Song Sales nije Top Hot 100, no sama činjenica da 17-minutna pjesma jednog skoro osamdesetogodišnjaka o ubojstvu JFK-a može zauzeti prvo mjesto ijedne konkurencije govori u kakvoj čudnoj kulturnoj klimi živimo.
Naravno, uzimam u obzir da je taj osamdesetogodišnjak Bob Dylan, vjerojatno najveći živući autor popularne glazbe, no isti taj Dylan do sada nije imao broj jedan Billboarda, čak ni sa sveprisutnim klasicima poput “Like A Rollingstone” ili “All Along The Watchtower”. Unatoč naizgled potpuno anakronoj glavnoj temi, “Murder Most Foul” izašla je na početku pandemije Covida-19 i svojom elegičnom atmosferom te brojnim popkulturnim referencama na šezdesete i sedamdesetima zvučala je kao rekvijem za baby boomere.
Ostatak “Rough And Rowdy Ways” potvrđuje taj dojam. Ovo je prvi put u jako dugo vremena da Dylan zvuči kao da se obraća nekom drugom, a ne prvenstveno sebi. Albumi poput “Modern Times” ili “Tempest” nisu bili loši. No baš kao i nedavna trilogija albuma sastavljena od pjesama koje je proslavio Frank Sinatra bili su tu prije svega za autorovu dušu. Kao i Bobovo posljednje veliko remek djelo “Time Out Of Mind”, ovaj album dolazi nakon duže autorske pauze i ta glad za vlastitim riječima se itekako osjeti. Svaka od ovih deset pjesama sadrži toliko stihova da može postidjeti prosječni komad hip hopa.
Dylan je ovdje istodobno iznimno introspektivan. Uzmimo samo uvodnu “I Contain Multitudes” na kojoj preko delikatne staromodne folk jazz podloge pokušava sumirati samog sebe kroz niz perspektiva i asocijacija, ali je s druge strane otvoren i vanjskom svijetu. U fenomenalnoj “My Own Version of You” koristi crni humor i priču o Frankensteinu da se naruga ljudskoj želji za savršenstvom, a sve kulminra stihovima “I can see the history of the whole human race/It’s all right there, it’s carved into your face”. Drugim riječima, individualac je neodvojiv od ostatka ljudske rase, koliko god radio na ovakvom ili onakvom obliku samopoboljšanja.
Sama količina referenci na povijesne događaje, umjetnička djela i pop kulturu pokazuje da je Dylan duboko svjestan svog mjesta u svijetu. Cinizam koji mi je osobno pokopao dojam o “Modern Times” ovdje je omekšan manje agresivnom verzijom bavljenja vlastitim starenjem. Dok su njegovi albumi iz nultih često zvučali kao zajedljivo staračko grintanje, ovaj djeluje kao reminiscencija puna detalja, duha, humora, boli, ali i prihvaćanja vlastite prolaznosti. Naravno, Dylanova prolaznost nije ista kao ona većine čovječanstva i on ne propušta priliku naglasiti koliko je svjestan toga. No ovaj album ne djeluje kao nešto izrečeno svisoka, već više kao dnevnik osobe koja je jednostavno imala život zanimljiviji od većine. “Rough And Rowdy Ways” nije isticanje vlastitog statusa kulturne ikone, nego prije svega prepoznavanje vlastitog mjesta u pop kulturi dvadesetog stoljeća na koju se toliko oslanja. U tom smislu, album zvuči kao spretna, sjetna i promišljena zvučna razglednica vremena koje neprekidno nestaje pred našim očima, no nikad do kraja jer je zapisano u kolektivnom sjećanju. Baš kao što će to biti i s njegovim autorom jednom kad ode.