Treći, povratnički album world music benda Afion fascinantan je iskorak u teritorij daleko širi od makedonskog glazbenog nasljeđa koje je dominiralo simpatičnim albumima “Afion” iz 2006. i “Čudni svati” iz 2008.
Članovi benda su se u međuvremenu rasuli po svijetu, a sviračka i konceptualna zrelost koje je donijelo desetljeće pauze itekako se osjeti u svakoj noti ovog albuma. Da je Lidija Dokuzović izvanserijska vokalistica, a Nenad Kovačić briljantan perkusionist znali su svi koji su pogledali barem jedan njihov nastup uživo, no ovaj album je daleko više od uvjerljivog kompiliranja balkanske glazbene baštine.
“Treći Bilbil” vraća smisao često pejorativno korištenom pojmu “fusiona” jer je doista u pitanju fuzija raznih svjetskih tradicijskih stilova. Genijalnost ovog albuma je u tome što ogroman broj svojih utjecaja spaja toliko bešavno da se uopće ne stigne razmišljati odakle je što pokupljeno. Vjerojatno najveća novost u zvuku Afiona je prelazak gitarista Daniela Maoduša s akustične na električnu gitaru. Razlika je očita već u sjajnoj uvodnoj “Cijelo ljeto” u kojoj slavonska depresija susreće tuareški pustinjski blues. Bend pjesmu gradi na četiri ponavljajuća tona i tu sklonost hipnotičkoj repeticiji kroz cijeli album pretvaraju u svoju najveću prednost bez obzira radilo se o poletnom naboju “Mace, Mace” ili mraku naslovne pjesme i “Po drum odam” čije se slojevite sjetne atmosfere doista ne bi postidjeli ni jedni Dead Can Dance.
Fantastično otpjevan, odsviran i isproduciran, ovaj album kvalitetom odskače izvan stilski širokog, a opet dosegom publike doneke uskog svijeta matičnog žanra. “Treći Bilbil” naprosto je fenomenalan komad glazbe, oslonjen na univerzalnost ne samo glazbenog nasljeđa nego i ljudskog duha. A na njima nije istaknut rok trajanja.
Foto: Doringo