Skip to content Skip to footer

MOJ +1: Ana Lovrenčić (Mixed Up Mary) o 10 albuma koji su pridonijeli izgradnji njezinog integriteta

Ana Lovrenčić iz grupe Mixed Up Mary novi je +1 naše rubrike novijeg datuma, a i nju smo zamolili da nam izdvoji 10 albuma koji za nju znače nešto posebno.

Mixed Up Mary nedavno su predstavili novi singl “Mjesto” koji je dobio i lyric video i to je njihov prvi novi materijal u ovoj godini. Pjesma je snimljena u razdoblju izolacije te donosi iskorak od zvuka na koji su nas navikli. Nadamo se da ćemo uskoro ovu pjesmu moći čuti i uživo, a upravo je pozornica mjesto gdje se Ana i njezin suprug Konrad Lovrenčić osjećaju najbolje.

A i po pitanju njezinih 10 albuma koji su dosta utjecali na nju možemo reći i da je izvrsna poznavateljica svjetske diskografije. Ovo je njezin cener i njezina osobna iskaznica po pitanju glazbe:

“Ovo je 10 albuma za koje smatram da su u nekim formativnim godinama utjecali na mene ili pogodili bilo. Danas ih možda ne smatram najboljim ili najdražim albumima tih izvođača, ali bili su neki moj prvi susret s tim izvođačima i pridonijeli izgradnji mojeg integriteta. Vjerujem da je teško u mom današnjem muzičkom izričaju iščitati „tko stoji iza mene“, no ti su izvođači ostavili duboki trag. Kći me često pita volim li ijednog pjevača koji je pjevač tj. koji lijepo pjeva. To mi je osvijestilo da od izvođača tražim nešto drugo – pripovjedača i muda – da se skine i da skine sve druge oko sebe.”

1. Bob Dylan – “The freewheelin’ Bob Dylan” (1963.)

Bilo je davno kad sam upoznala autora koji je u stanju ljubavnu pjesmu napisati o sebi, pri čemu je osoba kojoj se obraća samo sredstvo da opravda vlastite „nepopularne“ osjećaje. Pomislila sam: samo ovo ima smisla! U što sam se kod Dylana najprije zaljubila? Vjerojatno u njegov cinizam. Možda je kao tekstopisac na mene ostavio najdublji trag. Je li to Dylanov album koji mi je najdraži? Sigurno nije, najdraži ne bih mogla ni izdvojiti. Ali bio je jedan od prvih.

2. Leonard Cohen – “Songs of Leonard Cohen” (1967.)

U to sam vrijeme puno pisala, možda svakodnevno. Ne zato što sam vjerovala u nulla dies sine linea, nego je to naprosto bila potreba. Zato sam toliko pažnje obraćala na tekstopisce. Uočit ćete, autori koje sam navela mahom su vrhunski tekstopisci. Na ovom albumu svakako je “Suzanne” bila pjesma koja me očarala jednostavnošću i mirnoćom u muzičkom izričaju nasuprot nevjerojatnom bogatstvu slika, oluji slika u stihovima. Nekad treba više hrabrosti onome tko je pozvan da u uđe u tuđe ludilo nego onome koji se spreman otvoriti i pokazati nekome svoje ludilo. Mislim da je to ljubav, mislim da je to umolomno. To je jedna od najumolomnijih pjesama.

3. Jeff Buckley – “Grace” (1994.)

Ne znam što me više osvojilo – taj bolećivi glas koji je u stanju oslikati sav Jeffov mrak ili aranžmani od kojih su mi se noge odsjekle.

4. Nick Drake – “Pink Moon” (1972.)

E, kod Nicka sam se prvo zaljubila u njegovu gitaru, njegov fingerpicking. Uz njega vežem baš slatku anegdotu. Tadašnji dečko poklonio mi je kasetu s nasnimljenim albumom “Pink Moon” i „svojom“ fotografijom nalijepljenom pokraj popisa pjesama. Trebalo mi je par minuta da shvatim da na fotografiji uopće nije on, nego Nick Drake! Zapanjujuća sličnost. Ak’ je mene zavarao…

5. Van Morrison – “Astral Weeks” (1968.)

Tu nemam dvojbi. Najdraži Van Morrisonov album. I danas me prehiti. Ako sam u kakvoj stvaralačkoj krizi, dovoljno je da ga poslušam i da se stvori dovoljno naboja koji traži kanal da se izrazi.

6. Chet Baker – “Chat Baker Sings” (1954.)

Oh, Chat! Obožavam njegovo fraziranje, njegov glas koji se ponaša kao i njegova truba. Moj najdraži predstavnik coola.

7. Billie Holiday – “The Lady Sings” (1956.)

Sjećam tog trenutka kad sam kod prijatelja čula “Don’t Explain”. Ukopala sam se. Toliko boli i iskrenosti, autentičnosti u interpretaciji pjesme koju je Billie sama napisala, u glasu koji je sve ono što su te u školi učili da glas ne treba biti. To je možda bio i jedan moj trenutak oslobođenja – biti autentičan važnije je nego biti poslušan. I dalje mi je najdraža pjevačica.

8. Nick Cave – “No More Shall We Part” (2001.)

Ljubitelji Nicka Cavea gotovo sigurno ne bi izdvojili ovaj album kao najbolji, ali meni je značio. OK, očito padam na Caveove klavirske balade, na njegove grandiozne klavirske dionice.

9. Tom Waits – Closing Time (1973.)

Došao je do mene iz Djangove sobe. Sva dobra muzika uglavnom je dolazila iz njegove sobe. Bila je to ljubav na „prvi pogled“. I danas su mi draže Waitsove ranije faze.

10. Arsen Dedić – “Čovjek kao ja” (1969.)

Arsen! Njegove su skladbe utkane u moje djetinjstvo kao sublimirane poruke – kroz filmove, predstave, pa i špice i reklame! To je netko koga si toliko poznavao da si ga morao razumjeti, osjećati kao dio sebe. Mnoga su mi sjećanja obilježena njegovim skladbama. I kod njega volim taj cinizam koji dijeli s Dylanom. Volim njegovu poetiku. Nitko više ne “gleda” kao što je Arsen gledao svoje ljude, svoj kraj, tuđe krajeve, svoje ljubavnice, tuđe ljubavnice. Fali nam to.