IZVJEŠĆE/FOTO: Motovun film festival 2020.- novi početak ili kako je “brdo” krenulo na put…
“Brdo filmova” nas već godinama oduševljava primarnim i drugim programima koje nam nudi u ljetnim danima, a dodana vrijednost je druženje i atmosfera. Sve u svemu – vremena mogu biti drukčija, a MFF je uvijek isti. Odličan.
Neće ih, naravno, zaustaviti niti korona. “Staro pravilo” koje kaže da ako neće ljudi brdu onda će brdo (morati) ljudima, pokazalo se ispravnim putem i u ovom slučaju. To je i pred pretpremijerno prikazivanje “Tereze 37” naglasio i Igor Mirković, jedan od glavnih krivaca zašto MFF ide dalje. Ovo “ide dalje” je, naravno, metaforički, ali i doslovno. Ekipa festivala odlučila se na logičan korak jer bi nekoliko filmskih dana bilo teško organizirati u stisnuću prostora (izuzmemo li Trg), pa će karavana pokretnih slika obići Hrvatsku s naglaskom na Istru i doći i do onih koji zbog objektivnih okolnosti neće na “planinarenje”.
Foto: Samir Cerić Kovačević
Ovaj, dakle nulti dan ponudio je film redatelja Danila Šerbedžije “Tereza 37”. Uz puno uvažavanje njegove vještine i rukopisa, iako je ovo nešto sasvim drukčije od “72 dana”, ipak je očito da je to Njen film. Lana Barić, nominalno scenaristica i glumica, spirutus je movens ovoga projekta. I to je vidljivo od prvoga kadra jednoipolsatne priče o splitskoj Nemajci Terezi. Naravno, kao i u slučaju filma “Ta divna splitska noć”, ovo je priča i o Splitu. O onom sto ga čini lijepim i o onim stvarima koji ga čine nelijepim. Reklo bi se (a)tipičnim. Jezgra i uzrok svega je svakodnevica jedne obične žene koja, boreći se sa stvarima i ljudima u sebi i oko sebe, dakle i sa samom sobom, pokušava dobiti dijete. Ovakve teme uvijek zahtijevaju takt, veliki osjećaj, potpunu predanost, a u životnom i umjetničkom smislu izazivaju žestoke reakcije, pllemike i kontroverzu.
Foto: Samir Cerić Kovačević
Ono što treba istaknuti je hrabrost Lane Barić, a dodamo li tome i već dokazani talent i kvalitetu njene glume, rezultat je i više nego zadovoljavajući. Inače, glumačka ostvarenja su i forte ovoga filma, a uz Barić, koja je pokazala, rekao bih logično (iako moglo je biti i drukčije, jer neki u ovakvim “osobnim” projektima “izgore”), svu raskoš ovoga čestitog i teškog glumačkog posla, treba spomenuti i dvojac Roščić-Janjić, kao i šogore – izvrsnog Leona Lučeva i vrlo dobrog Gorana Bogdana. Uživali smo u bravurnim minijaturama likova liječnice (ginekologa) i svekra u staračkom domu. No, velim, gluma je ono što nosi film, uz, opetujem, mjesto radnje.
Miki i Lana (Foto: privatni album Tatjane Prvulović Mirković)
U Motovunu sam se uvijek osjećao jako dobro, a ovom prigodom navest ću tri razloga (iako ih ima na desetke). “Boyhood” i “Kler” (vrijedi ih pogledati nekoliko puta). I Arsen. Kojega nažalost, nećemo više moći sresti na ovome svijetu. Život, na sreću, kao i Festival, kao i bilo koji drugi show, ide dalje. Unaprijed se veselim susretima s programom, a jedan od onih koji me zanima i kojega pozdravljam poklikom “Idu Bugari!” jest onaj 5. kolovoza. Ime filma je “U krugu”. Vidimo se u Balama.
Foto: Samir Cerić Kovačević/privatna arhiva Tatjane Prvulović Mirković
