Teško je i nabrojiti one koji su svoje najbolje, umjetničko i ljudsko ugradili u dvadeset godina Teatra Ulysses.
Tradicionalni koncert Glumca i prijatelja prigoda je da se još jednom podsjetimo na ovaj biser tragalaštva za dobrim.
“…radost srcu, smijeh za oči…
U njoj (pjesmi) još smo djeca mi,
još nas nisu slomili…”
Sanjari su sanjali, a mi smo sanjali s njima ovih dvadeset godina. Život je san snova. Ili bi trebao biti. I onaj “obični” i ovaj neobični, umjetnički. Lijepo, iako često progovara i o nelijepim stvarima. Ono čemu smo prisustvovali duhom, dušom i tijelom uz ovog kazališno glazbenog “junaka” transkribirali su u kratke prigodne govore Duško Ljuština i ceremonijal – majstorica Maja Posavec u uvodu prekrasne otočke večeri koja nas je na brodovima s kojih smo je pratili (neki i s kopna) uljuljkala u misao da bi onaj, već ranije spomenuti Život mogao biti i ispunjeniji… od početka nižu se glazba i stihovi “za nas”.
“Meni se, dušo, od tebe ne rastaje” pa jedna širokogrudna “duhovna” ciganska, pa “moja” (nekad smo je orkestralno izvodili) “Panonske trešnje. “Godine su prošle, drukčiji smo sada…” A opet isti. Slušamo. Pjevamo s njima. Zapadni kolodvor je izvrstan. Draga lica s ekrana čestitaju obljetnicu. Neka, pak, draga lica “spavaju”. Usnuli zauvijek. Ali su još uvijek dio sna na javi. I Nigel je tu. Divan čovjek i njegovo divno poslanje i djelovanje. I putokaz svima nama. Da, i Putokazi su tu (Miranda je uz teatar otočki od početka). A ona još jedna inkarnacija ma(j)estralne “vještice”. Vila, a ne vještica. Posavec. Vilinsko pletivo njena glasa; i multitasking odlično je “odradila”. Buka koja nas ne plaši, koje se ne bojimo. Grle nas Rundekove “Ruke” (dobar je Darko bio i u “Marat/Sade”), a u nastavku nas očekuje radosni “Apokalipso”. Zdravica i tople riječi dvaju genijalaca Ralpha Fiennesa (“Richard III” jedno mi je od najljepših dramsko-gledalačkih iskustava uopće) i veliki mali čovjek Pero Kvrgić. I on mi je u životu znao servirati med i mlijeko (“Nemoćnik u pameti”, “Stilske vježbe”, a bilo je toga još…). “Milk & Honey”u izvedbi “carice” Milice, uz Majin pjev, jedan je od vokalnih vrhunaca večeri.
Tko je mogao i pretpostaviti da će unatoč i usprkos svemu ova divna ideja zaživjeti i trajati. Samo prorok. I, evo ga. “Tiresija” glavom i bradom. Damir Urban. Prije nekoliko dana nastupio je sa svoja “4 asa” na Tvrđavi Minor, a sad je svoju “Iskru” ugradio u ovaj “plamen”. Žeđ gasimo njegovom “vatrenom vodom” (“Budi moja voda” odjekuje s barki). Nakon ove “lovačke” (Laufer) idu plemenite “sorte” i plemenitaška interpretacija Gabi Novak i njenog i našeg Matije Dedića. “Ja slavim večeras dan ljubavi naše…” – stihovi su iz svevremenske “Kuće za ptice”. Oni tako dobro pristaju ( kontekstualno) uz obljetnicu, a nakon dugo vremena uživam u predivnom njihovu preludiranju i fraziranju. Treća i jedna od najvećih je “Pamtim samo sretne dane”. Sedamosminski ritam para noć. Srce počinje kucati u – je’n, dva, tri… je’n, dva… je’n, dva… Vlatko Stefanovski. Duhovna “Gipsy Song” pa onda zborska (lead su Nina i Rade) “Eleno, kerko, Eleno”. ” Čekaj me…” – recitira Šerbedžija, a nakon toga “maršira” u “Povratku ratnika” uz interpoliranu “Bella ciao”. Potom kratka šetnja Istrom (“… od Raše do Roča…”) uz Darija Marušića i njegovu pentatonsku družinu (Livija Morosina nije bilo), a za kraj poluotočnoga dijela ide 1914. (“Mom didu”).
Bilingualno (za engleski je opet zadužena Mima). Žena (majka, kraljica…) – umjetnica koja je “kriva” za mnoge stvari u ova dva desetljeća je naravno Lenka Udovički. Ona nas upućuje na taj čaroban trenutak (koji, evo, traje), a stane u jedan, kako redateljica veli, dah. Dah života i ljubavi. “Još malo šetnje uz more i… gotovo…”. “Ne daj se, Ines”. Za sam happy end. Ne dajte se, dragi moji umjetnici. Ne dajte se, dragi ljudi. I ne bojte se. Niste sami.
Foto: Privatni album Tatjane Prvulović Mirković