Nakon otvorenja ovogodišnjeg “putujućeg” festivala, koji je započeo projekcijom “Tereze 37” scenaristice i glavne glumice Lane Barić te redatelja Danila Šerbedžije, “karavana” je stigla i do Bala.
Sjećanje na odličnu knjigu Gospodinova “Fizika tuge” i naslov njegova romana primjenjivi su i na izvrstan film koji smo mogli vidjeti na trgu maloga istarskog mjesta gdje se godinama održavaju brojni dobri kulturni događaji od kojih svakako balja istaknutii ovogodišnji (programom opravdano reducirani) Last minute jazz festival. Film “U krugu” redatelja Stephana Komandareva drugi je dio buduće trilogije o hrv…, pardon bugarskom društvu koje se “razvija” od pada komunizma, tj. Berlinskoga zida. Policijske ophodnje i njihova noćna smjena otkrivaju nam puno o tome koliko je bugarsko tranzicijsko društvo krenulo u to “bolje sutra” (i prekosutra) i koliko su stvari i odnosi pojedinaca (ne)promjenljivi. Slučajevi na koje nailaze “plavci” isprepliću se ili samo dodiruju, otkrivajući podosta o njima samima (dobro i loše u ljudima su, kao što znamo, povezani), a boje nisu boje na zastavama, grbovima ili, pak, produkcijskom i potemkinovskom “fasadnom” – šarene, žive i lepršave, ni crne ni bijele, već u nijansama sive.
Pragmatika i recentni trenutak časne profesije “pomagača ljudima” realitet gura ka short-cut rješenjima koja su (gledatelju je, naravno, lako vidjeti) moralno u najmanju ruku i eufemistički rečeno upitnim svršecima. Pri tome, uočit ćemo na samom kraju, neki ljudski postupci bivaju “okaljani” neljudskim, konkretno u najmanju ruku dvojbenim, eutanazijskim, dok neki neki neljudski kriminalni i nažalost uhodani poslovi završavaju, opet nažalost, tragično – pomalo)moralizirajući i pokazujući nam po tko zna koji put kako se zločin ipak ne isplati. Dodamo li ovome briljantne dijaloge, osjećaj za detalje koji raznim filskim postupcima osnažuju ono što je u fokusu, poput nedostatka benzina u patrolnom autu ali i manjak suosjećaja, naravno ne autorova, u sceni u sobama staračkog doma; dakle materijalnog i duhovnoga, humanoga. Ova noćna kronika osvjetljava stanje u društvu, ali i ukazuje (i ne samo naslovom) kako se društvo vrti u krug(u).
Metaforika i lajtmotiv “ukazanja” narkomana Lazara i briljantan kraj u kojima Komandarev spaja dva rukavca “tamne strane dana”, onaj ciganski (manjinski) i ovisnički, podiže ukupnu ocjenu rada koji bi svakako trebali vidjeti hrvatski umnici koji se bave sedmom umjetnošću. Beskompromisnost u izrazu, s ponešto dopuštenih patetičnih detalja kroz smijeh tjera suze na oči i ostavlja vrlo malo prostora za optimizam. To malo radosti je npr. spašavanje života dječaku koji, vraćajući se s kasnovečernjih druženja u šahovskom klubu, nalijeće na lokalne huligane koji ga prebiju. Unatoč neorganiziranosti ljudske greške u sustavu, dječak je zbrinut i to nam daje malo nade u malo svjetlo na kraju ovoga (bugarskoga, hrvatskoga; kako vam drago) tranzicijskoga tunela. U krugu je prepoznat i u, doznajemo iz press releasea, u Sarajevu, ali sudeći po pljesku i među gledateljima na trgu Tomasso Bembo u Balama. Još jednom se pokazalo da i mala mjesta zaslužuju velike filmove.
A što se Komandareva tiče (generacijski smo bliski) – svaka čast! Zainteresirao nas je i za prvi dio trilogije “Smjerovi” koji je premijerno u Cannesu, a vrijedi, tako kažu upućeni, vidjeti i neki od njegovih dokumentaraca. Motovun film festival nastavlja svoju turneju i siguran sam da će izborom filmova doprijeti i do onih koji ga s radošću očekuju i na manjim nadmorskim ali, kako već godinama znamo, jednakim kvalitativnim visinama.