Drugi album zagrebačkog benda Parnepar otvoreno se poziva na neobičnije nasljeđe ex-Yu novog vala (Šarlo Akrobata, rani Električni orgazam, Dobri Isak, Disciplina kičme, Pekinška patka…), ali unatoč tome uspijeva djelovati zanimljivo i svježe.
Posuđivajući prepoznatljive tekstualne i instrumentalne motive od tuzemnih i inozemnih uzora s kraja sedamdesetih i početka osamdesetih, Parnepar uspijevaju kreirati vlastiti, vrlo uvjerljiv izričaj. Bend se i u tekstualnom i glazbenom smislu oslanja na izrazito kolažni pristup čime postižu začudnost, ali u nekoliko navrata i vrlo intimistički ispovjedno/neispovjedni dojam. Ritmovi i gitarističke dionice razlomljene su na špicasti, hipnotički način apstraktnijeg post punka ili no wavea. Instrumenti i dijelovi skladbi sudaraju se naizgled proizvoljno, ali zapravo prate pripovjedni vokal koji oscilira od apsurdističkih igara riječi (“Se Bastijan”, “Karaoke Satri”) do gotovo koheretnih narativa (“Čovjek Prosjek”, “Luka S Kvarta”). Upotpunjeno organskom sirovom snimkom izravno na Tascamov kazetni snimač, sve skupa stvara vrlo organsku atmosferu – pjesme kao da možete fizički osjetiti, namirisati ili dodirnuti.
Veliki plus je i pjevanje na hrvatskom, što cijeloj priči daje dozu autentičnosti koju bi bend ovakvog tipa teško postigao na engleskom jeziku. Vokal je namjerno “amaterski” stidljiv, nepjevan i uklopljen u ostatak zvučne slike u kojoj se ravnopravno bori s ostalim instrumentima. Ovakva glazba, bez obzira na činjenicu da vuče transparentne utjecaje iz prošlosti, zapravo ne samo da predstavlja više nego dobrodošlu i svježu pojavu, već i uspješno prenosi počesto konfuzne emocije života u gradovima na jednako uvjerljiv, moćan i autentičan način kao “Bistriji ili tuplji čovek biva kad” Šarla Akrobate ili “Entertainment!” Gang of Four. Teško da može biti veće pohvale od toga.