LA FEMME #4: Aklea Neon: “Ženski princip je podržavanje, muški je natjecanje”
26. rujna 2020.
Nikola Knežević (2417 Članci)
Podijeli

LA FEMME #4: Aklea Neon: “Ženski princip je podržavanje, muški je natjecanje”

Projekt La Femme bavi se temom ženskog kantautorskog pokreta sve više prisutnog u regiji, ali i stigmatizacijom žena u društvu, shodno tome i u glazbenim okvirima.

Jesu li žene u glazbi ravnopravne muškarcima, kako je biti žena u glazbi, koliko je danas u svijetu glazbe prisutan princip stavljanja tijela ispred glazbe ili princip „vrijediš onoliko koliko dobro izgledaš“? Neka su to od pitanja koja ću postavljati svojim sugovornicama u 10 članaka planiranih do kraja godine u sklopu projekta La Femme.

Aklea Neon dio je četvrtog nastavka projekta La Femme – još jedna snažna žena, kantautorica, one-woman-band, a koja svojom energijom, iskrenošću i talentom privlači sve više pozornosti. Svakako, prava osoba s kojom mogu porazgovarati o ženskim pravima, položaju žena u glazbi, ali i glazbi općenito.

Prije svega hvala što si pristala na intervju u sklopu projekta La Femme. Za početak razgovora odmah konkretno pitanje – kakva su tvoja iskustva po pitanju položaja žena u glazbi? Pratiš li situaciju na globalnoj i nacionalnoj razini po tom pitanju i misliš li da su žene nedovoljno zastupljene u glazbi?
“‘Ona se budi’ je čini mi se soundtrack današnjeg vremena, iako napisan od strane muškaraca, ali to je i potrebno – ying ne stoji sam bez yanga. Nužno je da smo na istoj stranici. Uvijek sam bila izloženija stranim glazbenicama i mogu reći da me je Erykah Badu u neku ruku svojom glazbom odgojila, njezina pojava napokon mi je dala dopuštenje da budem slojevitija u svojem izričaju – i snažna, i moćna, i pametna, i kul, i seksi, i fatalna, i lijepa, i kaotična – sve odjednom ili kada se kako osjećam. U glazbenoj se industriji često događa da se žena predstavlja plošno, s jednom karakteristikom koju onda fura do kraja karijere. Cyberspace je dao toliko prostora snažnim kreativnim ženama da se izraze bez potrebe da zadovolje standarde industrije. I oko takvih se lako sjate plemena pratitelja bez posrednika – i sama sam taj primjer. I to kažem ponosno. Jer sam se usudila uzeti gitaru u ruke nakon što sam na nju 10 godina zaboravila i odlučila sam sama sebi biti pratnja. Toga trebamo više, cura s instrumentima koje same sebe prate doma.”

Jesi li osobno imala određenih problema prilikom pokretanja glazbene karijere, a samo zato što si žena?
“Prva prepreka s kojom sam se suočila ujedno je bila i najveća, i bila je u samoj meni – strah od osude i samocenzura. Tijekom odgoja djevojčice su učene da se paze, da se sklone, da budu pristojne i dotjerane i da je stid vrlina. Dječaci su, čini mi se, imali više vremena za neopterećenu igru. Izroniti iznad te doktrine da bih se uopće javno i kreativno izrazila za mene je bio dugotrajan proces. Nevjerojatno mi je vidjeti koliko sam narasla kada se danas suočim s glazbenom kritikom jer stojim u svojoj istini i za to treba puno hrabrosti. Za svaki negativan feedback kažem si “bravo” jer ljuljam brod, krčim novi put i ne robujem starim obrascima u kojima se moram svidjeti svima ili biti lijepo pristojno djevojče.”

Kada gledamo općenito na položaj žena u današnjem društvu koje su po tebi najveće problematike?
“Auf, mi samo o problemima pričamo (smijeh). Iskreno, mislim da se i o težim temama treba pričati laka srca i s puno razumijevanja jer kada se stisnutih šaka borimo za bolje sutra često nam riječi odlaze u vjetar. To je ono što mi se čini da žene malo usporava u pokretu naprijed – korištenje muških taktika, od kojih ovaj svijet nije baš postao ljepše mjesto. Neki dan sam vidjela kul jesenji meme – “My favourite season is the fall… of the patriarchy”. Svijet nam je u teškom disbalansu, a ono što sam naučila je da prvo treba znati vratiti balans unutar sebe da bismo ga mogli preslikati i na van. To je ono na čemu revnosno i svakodnevno radim. Osvještavanje da mi neki dodiri, pogledi i uvjetovanja s pravom smetaju i da na njih više ne pristajem. Krugovi žena niču posvuda po svijetu, pa tako i po Zagrebu, kako bismo se povezale i izliječile jedna drugu i tisućljeća boli i potlačivanja u kolektivnoj ženskoj svijesti. Sestrinstva su sve jača i jača, stvari više ne ostaju iza zatvorenih vrata…ako treba kroz njih prolazimo. Nekad, ne tako davno, smo zbog toga završavale na lomači.”

Foto: Petra Mikšić

Jesmo li kao društvo dovoljno sazrijeli da se slika po pitanju stigmatizacije žena sve više poboljšava i je li to nešto što se ne može u potpunosti nikada riješiti?
“Tražim svoje mjesto za stolom gdje god krenula. Znam da nadamnom nitko nema veću moć od mene same. Znam da je promjena jedina sigurna stvar. Tu sam da amplificiram glasove koji su tiši da bi perspektiva bilo više. I tako se i postavljam u svijetu. Svijet za mene nije nešto izvanjsko. Okružila sam se ljudima koji na isti način kreiraju i umjetnost, i život, i svakodnevicu – aktivno stvaraju. Za mene nerješivih stvari nema, pogotovo kad je riječ o disbalansu, nepravdi ili nenormalnoj normalnosti koja nam se stalno nameće.”

Kakva su tvoja razmišljanja po pitanju iskorištavanja ljepote tijela i vlastite seksualnosti za samopromociju, pa tako i po pitanju glazbe?
“Moje tijelo, moja umjetnost, moja poruka. Razmišljam zašto drugi uopće razmišljaju o tome kao ga koristim. Razgovor bih radije preusmjerila s umjetnika na osobu koja procjenjuje i ocjenjuje – svi bi toliko više rasli kada bismo svaki vanjski trigger vidjeli kao poziv na introspekciju, a ne poziv na prizivanje savjesti, posramljivanje ili nešto treće. Biram živjeti u svijetu u kojemu bi me tuđa sloboda oslobađala.”

Nedavno sam naletio na jedan komentar jednog FB korisnika koji je na našem portalu napisao kako se o kantautoricama uvijek piše u superlativima samo zato što su žene. Naravno, komentar sam odmah uklonio jer mislim na nema mjesta za takve grde riječi. Ali kako bi ti prokometnirala takav stav? Nailaziš li na takve problema i zašto se takvo mišljenje stvara u društvu?
“‘Kad te vidim pljunut ću te i onda gurnut pod kamion.’ To su bile riječi ispod jednog od mojih videa. I to je nekad cijena ženskog oslobađanja u lice starim normama. Ali kako kažem u jednoj od svojih pjesama – ‘jevam brodolomu ja u zube’ – ne straše me više ovakve stvari i što više otvaram prostor drugim perspektivama unutar svoje glazbe to će se više ljudi naviknuti na razlike i razvijati toleranciju za ostale koji žive drugačije. Pogotovo žene. Jer žene danas sve više ne pristaju na ono čime su bile uvjetovane prije. Naravno da time izazivamo sve one koji žive po starim obrascima i koji nemaju strpljenja za naše oslobađanje. Hvala ti što si jedan od onih koji poslušaju o čemu pjevamo i nađu u tome vrijednost jer čini mi se da je dosta kantautorica čekalo da sazriju prije nego što objave stvoje stvari i uvijek mi je drago što sam u društvu tako jakih kreatorica na sceni.”

Misliš li da postoji i nešto obrnuto – da ćeš dobiti loš komentar na svoju glazbu samo zato što si žena? Ili ne?
“Mislim da sam na oba pitanja odgovorila iznad. Ali zapravo je meni nevažno – tu sam da stvaram, a ne da se zamaram komentarima.”

Nekako se stvorila slika u glazbenoj javnosti da je doista više kantautorica trenutno na sceni nego kantautora. Osjetiš li i ti tako nešto i što misliš zašto je to tako? Zašto je nastala potreba da nastane, kako ga neki nazivaju, ženski kantautorski val?
“Dobila sam taj osjećaj kada me Aquarius Records pozvao da sudjelujem na Femme Nouvelle kompilaciji. U tom trenu sam se osjećala jako osnaženo jer se moje ime našlo uz stupove naše kantautorske scene kao što su Sara Renar, Remi, Maja Posavec, Željka Veverec, Nina Romić… Nevjerojatno je koju snagu žene daju jedna drugoj u bilo kojem području kada se postave jedna uz drugu, a ne jedna nasuprot drugoj. Ženski princip i je podržavanje, muški je natjecanje. Drago mi je da više ne igramo tuđu igru.”

Posvećuje li se Hrvatska dovoljno ženskim pravima, odnosno informiraju li se građani dovoljno o tome?
“U globalu vjerojatno ne, ali promjene trenutno ionako čine ljudi koji su osobno vezani za neku problematiku. Kada ženska prava više ne budu samo ženski problem, kada se muškarci u jednakom broju osvijeste oko ovog i kažu nam “vrijeme je da te držim na ramenima da ti se glas dalje čuje, kao što ti mene držiš sva ova stoljeća”, kada ih žene ne budu okrivljavale, kada budemo svjesni razlika u ženskom i muškom principu djelovanja, kada prestanemo živjeti u stroju i ustroju koji je neodgovarajući, a ova nas godina po svemu podsjeća da smo u takav trenutno zaglibili – stvari će se puno silovitije poboljšati za sve, a ne samo nekolicinu.”

Ako ćemo gledati o ravnopravnosti spolova, žene su nedovoljno zastupljene i u stručnim glazbenim zanimanjima, poput producentskih, ton majstosrkih i sličnih pozicija. Jesi li nailazila na neke pozitivne primjere koji razbijaju tu stigmu?
“Evo Vanesa iz elektronskog dua Cura i Dečko je baš počela s organiziranjem mjesečnih all girl jamova, što je ogroman korak unaprijed za zagrebačku scenu. Andrea iz Soul Tinga u Puli organizira DJ radionice samo za cure, i ne, to ne znači da isključujemo muškarce, već znači da se cure okupljaju prvo same kako bi skupile dovoljno hrabrosti i skilla da mogu izvoditi i pred muškarcima, a ne im samo prepustiti instrument ili DJ pult. Obožavala sam kad sam prošle godine na povišenom Freemental DJ pultu, inače najljepšem festivalskom stageu, vidjela Aquilux, DJ-icu kako roka trance. Kada na takvoj poziciji moći budem vidjela svećenicu, možda se i vratim u crkvu (smijeh).”

Ti si all in one glazbenica, sviraš gitaru, koristiš loopere, sekvencere i tko zna koje sve još gadgete. Je li ti tako lakše kontrolirati situaciju pa si se za to odlučila za takav glazbeni poziv ili si jednostavno kontrol frik? 🙂
“Haha Jarčica sam, nikad nemam dovoljno zadataka (smijeh). Ali iskreno, sve je krenulo tako da mi je već bilo dosta svirati ‘Sweet Child of Mine’ i ostale rock standarde, a to je bilo jedino što bi dečki koji bi me pratili na gitari htjeli svirati. Ja sam više bila za neo soul i skužila sam, ako ga hoću izvoditi morat ću sama uzeti gitaru. U procesu mi se jako svidjelo raditi kao one-woman-band jer sam izazvala sebe na jedan potpuno novi način i dala publici iskustvo koje ne kod nas ne vide često. Volim drugim curama biti inspiracija da se uhvate instrumenata, a ne samo mikrofona.”

Reci mi što se novoga radi kod tebe po pitanju glazbe? Vidim da si se vratila koncertima nakon podulje stanke. Kako si se osjećala kad si se vratila na pozornicu?
“Ako misliš na lockdown, nisam ga baš osjetila kao podulju stanku jer glazbenici često i sami uzmu takve mjesece gdje se samo inicijativno udalje s pozornice da bi se posvećenije predali stvaranju. Trenutno sam u stvaranju debitantskog albuma i suradnji s drugim glazbenicima. Ali vratila sam se na stage na najbolji mogući način, svirala sam s Baretom u Šibeniku i Dubrovniku, velike pozornice, moćan sound i Majke u backstageu – što više cura može poželjeti.”

Foto: Wann Teems

Što bi poručila mladim glazbenicama na njihovom glazbenom putu, imaš li neke posebne preporuke?
“Vjerujte u sebe. Vjerujete u svoju intuiciju. Eksperimentirajte – živimo u dobu fuzija, ne zamarajte se time gdje pripadate – jako uspješno plutam u tom bezžanrovskom međusvijetu. Budite vjerni sebi, a ne žanru.”

Kako bi ocijenila ovaj projekt La Femme, jesi li pratila možda dosadašnje aktivnosti/intervjue koje smo radili sa Sarom Renar i Ninom Romić?
“Sarin sam pročitala, ali s njom sam već više puta o svemu ovome pričala jer sam zadivljena kako dugo i snažno opstaje na kantautorskoj sceni. Za Ninin nisam znala da je izašao, budem i to svakako pročitala, jer ovakvim se intervjuima čini taj pomak. Hvala, Nikola, što uvijek otvaraš prostor za ovakve teme.”

*projekt La Femme sufinanciran je sredstvima Vijeća za elektroničke medije kroz Program za ugovaranje novinarskih radova u elektroničkim publikacijama. 

Naslovna fotografija: Mislav Mesek