Grupa Ogenj će razveseliti domaću publiku velikim open air koncertom u Koprivnici, 2. listopada, uz poštivanje svih epidemioloških mjera opreza.
Uoči koncerta zamoljeli smo bubnjara Ognja Denisa Kuzela da nam posloži 10 albuma koji su najviše utjecali na njega. Štoviše, izdvojio ih je 11, a kaže kako ih ima 511.
“Ovih top 10 je grozno raditi jer uvijek mislim da će se onih ostalih 500 naljutiti ako ih ne spomenem, sve su to naša braća i učitelji. Svi mi iz Ognja imamo prilično široku i raznoliku stvaralačku lepezu tako da ću radije predstaviti neke očite izbore s moje strane. Ne vjerujem da će vas išta od ovog iznenaditi i nema tu nekih opskurnih izbora. Većinom su albumi glasnih gitara i činela koje idu ”ŠŠŠŠŠŠŠŠŠ”. Svakako bi se mogli referencirati na Subrosu (”The Usher” na momentima ”De te boli”), The Mars Voltu (Deloused – ”Deca bez mati”) ili na bezbrojne domaće hitove koji se sviruckaju na plažama ili klupama. Nema tu previše Captain Beefhearta, Silver Applesa, Scotta Walkera, američkih minimalista, francuskih šansonijera… Iako se ovim spominjanjem očito referenciramo i na tu ”levu” glazbu. Više je invazivnih U2, onog američkog seljač-ovaj, seljaka Springsteena i razočarane djece Nirvane. Ukratko, parelelu ću pokušati povući kroz povijest benda i kao testament široj osobnoj povijesti i kulturnog utjecaja na Hrvatsku (njihov, ne naš).”, kaže Denis i zaključuje: “Ponosim se time što smo radili i nastavljamo raditi, velik je dio mog života i ne mogu da se ovak sebično ne referiram na to što stvaramo iz ničega. A zapravo, nije iz ničega. Obožavam voziti se s bendom na koncert i kroz naših tisuću plejlista primijetiti: ”Gle, otud smo to zeli!”
Nirvana – “Nevermind” (1991.)
Očiti izbor broj jedan! Veliki bubnjevi, glasne gitare, Pixies loudQUIETloud dinamika, moćan glas. Bend koji je sfrkal ruku svemu što je došlo prije i postavilo presedan za sve što je došlo kasnije. Među mojim prvim sjećanjima su Nirvana, Metallica, RHCP, Gunsi i Michael Jackson na MTV-ju kojeg su moji starci primali dosta rano preko satelitske s KODIRANOM KARTICOM. Mami sam ko klinac uzimal kosu, prebacival joj preko lica i govoril joj da zgleda ko Krt Kobejn. Takve male stvari. Do 1994. kulturni grunge desant bio je izvršen. Lokalne dnevne svirke na srednjoškolskim terasama, klinci u flanelu i starkama s poludugom kosom, jeftinim gitarama, akordima na kiticama, udaranje žute ili narančaste Bossove distorzije u refrenima. Ogenj je u svojoj 2017. godini unutar par mjeseci napredovao iz slatkog etno-folk bendića u monstruma koji je svirao rastrgano ali glasno. Grohl, Novoselic i Cobain imali su direktan utjecaj na dinamiku i koju su Filip Kušnjer (gitara), Tom M.K. (glavna brada, urlik i tambura) i Nikola Terzić (tad na basu, sad doma s familijom) stvarali među sobom. Jednostavno smo bili čvrsti na takav način i prirodno nam je dolazilo bez forsiranja. Svi smo imali Nirvana fazu, Filip je imao tad dok se bend mijenjao. ”Hote hote”, spot i vrćenje na radijima su dali kickstart bendu da se primijeti kroz regiju što nam je omogućilo već dosta godina mahnitog skakanja po pozornicama. Ante Prgin-Surka, koji je snimao i miksao oba albuma, na ”Hote” se referirao na ”Dani California” i samu Nirvanu. Sam ”Smells Like Teen Spirit” da se secirati. Jangly uvod, Grohl ulijeće kao fan Killing Jokea slično flamovima na dobošu na ”Love Like Blood”, tipični Mudhoney ritam, Pixies dinamika u kiticama nalik ”Gouge Away”.
Green Day – “Dookie” (1994.)
Ovo je mogao biti i Offspringov ”Smash” jer su imali jednak utjecaj na američku kulturu koja se prenosila na naše prostore devedesetih godina i time ostavljala trag na naše podrumsko-srednjoškolske bendove. Čim krene ”Burnout” – <3 – a da ne spominjemo vizualni utisak Bili Džojevog luđačkog pogleda u prazno u ”Longview” spotu i manijakalno istrzavanje baby-blue strata. ”Šteroga hraniš jakši postaja” – ’nuff said (iako smo ritmički tamo izveli nešto nalik ”Rascuache” At The Drive-In-a). Od 2017. ”Dookie” se najčešće vrtil na bendovskim ekskurzijama. Kao dok dođeš na plažu, osjetiš vrućinu i miris mora i nekaj ti još fali do otvaranja kreme za sunčanje da mozgu signalizira da si uistinu na moru da upotpuni osjećaj tako nam puštanje ovih manijaka daje veselje i označuje bratstvo i jedinstvo (bendovsko!) te početak dnevne avanture.
Smashing Pumpkins – “Siamese Dream” (1993.)
Ogromni bubnjevi, glasne gitare, urlanje… Have you got it yet? Borna Ilić, basist Ognja i ja svirali smo u bendu Pubic Bunny prije desetak godina. Iz cijele te ekipe godine 2009. (deset čoveka, šes’ bendova) svi smo džemali ”Silverfuck” jer je bio jednostavan i napet, baš ono što nam je trebalo tada kao klincima. Bend koji je devedesetih dal vritnjaka svim ostalima širinom i raznolikosti svog opusa. I dok Pearl Jam danas radi dosadne i neinspirirane albume SP imaju sjajne albume poput ”Oceania” iz 2012. Krenulo je u srednjoj školi spotom za ”Today” na VH1. Slično kao Oasisov ”Supersonic”, ”Today” se doimala taman za dlaku presporo, kao da se pokušava trčati u bazenu. Duboki fuzz, razvučeni i spori vokali i gitarski overdubovi šokirali su me jer je bilo očito da tu nekaj ne valja. A kao divlji tinejdžer svakako sam razumio taj osjećaj. Većinu ritmova i trikova pobral sam od Jimmyja Chamberlina. A dok imam svog strata u rukama van izlazi moj unutarnji, osobni Billy Corgan. Ne mogu opisati koliki su utjecaj ti ljudi izvršili na mene kao tinejdžera, adolescenta i sad već u staračkoj tridesetoj. Kroz prve zaljubljenosti, prekide, iskušenja života u izgladnjeloj Hrvatskoj tokom ekonomske krize, putovanja, vrhunce vjenčanja i ultimativne tuge razvoda, Pumpkinsi su pokazivali put. Ne samo glazbeno. Imaju su iznimnu karijeru i preživjeli neviđenu razinu uspjeha i tragedija. Industrija ih nije samljela i ispljunula iako je svakako uzela svoj danak – a opet su izdavali genijalne albume. Svakako se osjećam bliže dok gledam na Instaču kak Brad Wilk, Courtney Love, Sierra Swan, Corgan i ostali frendići ćaskaju jedni s drugima. Voajerizam na stranu, Instač je puno privatnija platforma prilično oslobođena kretenizama i ljudskog nerazumijevanja zbog čega naš Corgan često ima direktnu komunikaciju s fanovima – poput mene! I kao bend koji je uvijek javno otkrivao svoje utjecaje zbog njih sam počeo više cijeniti rane Sabbathe, Beatlese (koje sam godinama preziral zbog Hej Džud i Imedžin), The Cure (znao sam samo singlove iako su uvijek bili dodatni član moje obitelji tokom odrastanja i bolje sam razumio Disintegration poslije toga). Otkrili su mi Blue Cheer, Blue Oyster Cult, Boston, Cheap Trick, Rush, nekad opskurnu psihodeliju šezdesetih poput 13th Floor Elevators ili The Seeds. Produbljivali su mi ljubav prema novovalnim bendovima od New Ordera do Siouxie i The Sisters of Mercy. Pa čak sam i Panteru i Judase počel cijeniti zbog govora o njima (godinama nisam volio heavy). Osobna povijest je preširoka za seciranje no reći ću kako je spoj otvorenosti i ranjivosti s glasnim gitarama, tehničkim, a srčanim sviranjem s naglaskom na kvalitetu pjesama i nevjerovatnom produkcijom veliki i uvijek prisutan utjecaj. Tenks!
My Bloody Valentine – “Loveless” (1991.)
Uvijek jedan od albuma koje smatram čistom glazbom. Mislim na taj način da ne analiziram. Ne rasčlanjujem. Nema razmišljanja o instrumentima. Jednostavno nije bilo moguće. Sve je osjećaj, pokret, fluidnost, zarobljena emocija, slobodna, ono dok usoba uđe u prostoriju izmjeni ”tok” same prostorije. To je My Bloody Valentine. To su i ”Nej Zameriti” i ”De Te Boli”. Mogle su biti obične, jednostavne balade u svom završnom obliku. Međutim, inzistirali smo da se ulovi taj plutajući osjećaj u zraku koji se pojavio dok smo pjesme vrtili u krug. That being said, obje pjesme zvuče odlično u kućnoj akustičnoj verziji. Uz ”Siamese Dream” velik utjecaj na ”Innerspeaker” Tame Impale koji me očarao godinama poslije. A samim time i na mene. Hvala Pumpkinsima za ovo otkriće gdje sam dalje nastavio sa Ride i Cocteau Twins. ”Isn’t Anything” skroz mi je sjeo tek dugo godina godina poslije, oko 2017. Sjećam se predivne i mirne jutarnje vožnje s Filipom i Terzićem kroz taman zaleđene obronke Istre iz Pule prema Rijeci. U Puli me večer prije neki pijani debil šminker očito u svađi s curom zaštekal u glavu jer je mislil preko ceste da mu se smijem zadajući mi otečenje lijeve strane lica (i trajne ožiljke unutarnje strane obraza) pa je Quasimodo gostoval na bubnju u Rijeci. Međutim, nisam bio ljut. Bio sam sretan što smo sigurni u toplini auta i benda drugog jutra i što nisam uzvratio, a mogao sam. Taman završi ”Nimrod” Green Daya, ubacujem slušalice u uši i kreće ”Isn’t Anything” i otplutam u zemlju snova. Nešto je tad u meni kliknulo. Ili mi je lik pomaknuo mozak ili je sjeo na mjesto.
RHCP – “Californication” (1999.)
Svi znamo o čemu je ovdje riječ.
U2 – “The Joshua Tree” (1987.)
Ajde da prestanemo više srat po jutuju, može? Ionak to nije vaše mišljenje neg’ ste to negde pročitali. I nema potrebe hvaliti ili kritizirati već ionako prožvakani bend. Ali svakak su himničnost, zvuk veći od života i Bonova kontrola publike urezana u neke od nas.
Faith No More – “King For A Day… Fool For A Lifetime” (1995.)
Isprike svima od 2007. do 2010. koje sam maltretiral s FNM-om ili Mr. Bungleom. Ako sam nekoga kopiral kak sam htel izgledati u kasnom tinejdžurluku to je bio Patton, čak do toga kak još danas vežem kosu u rep. Ja sam BIL Patton do te mjere da sam kopiral njegovo divljanje po pozornici i prenašal to do skakanja u grmlje ili u školske kante za smeće – samo da se nekaj fizičkog, malo opasnog, relativno smiješnog i iznimno glupog dogodi. Glad that’s over! Jedno od od prvih sjećanja kao malom je ”Epic” na MTV-ju. Užasaval me taj bizaran spot, a po ponovnom otkriću u srednjoj glazba me još više užasavala i privlačila. ”The Real Thing” je iznimno intenzivan i raznolik album. A kroz godine najviše sjeda ”King For A Day”, valjda se bolje razumijevanje tog albuma ozbiljnijeg karaktera poklapa s odrastanjem. Nema one zabavne naivnosti ranijih albuma, a opet se doima kao da se bolje razumije svijet. Mike Bordin je nevjerovatan bubnjar! Relativno nedavno reizdanje ”We Care a Lot”, remasterirano s dodatnim materijalom je iznimno divno – moram spomenuti.
mewithoutYou – “Catch for Us the Foxes” (2004.)
MWY su od post-hardcore benda kroz karijeru koketirali s folkom, što izborom instrumenata, što duhovnom pismenošću i poetikom pažljivo upijanim selektiranih tomova mudrosti. Poput nas klinaca u Rvackoj i oni su bili obožavateljima Nirvane, Pumpkinsa, Green Daya, mbV-a i The Smithsa, Deftonesa…
Ogenj je imao sličnu putanju. Krenuli smo s mješavinom hardcorea, panka i metala u Božjim Ovčicama vrišteći ljudima u facu. Naši sestrinski, raniji bendovi iz tog perioda nisu bili ništa manje ljuti i konfrontacijski nastrojeni i imalo smo kaj za reći. MWY su nastavili sa netipičnim tj. tradicionalnim instrumentima s većim naglaskom na lokalnu kulturu i pjesme – folk! Igra plesnim ritmovima, fenemonalno živa glazba na nastupima i udubljeno slušanje albuma u privatnosti – one fizičke u svom domu ili unutarnje u prirodi. Razdoblje tokom kojem smo prestali imati potrebu vrištati vitriolske osude u lice i više pružali ruku čudesnim ljudima, dubini i raznolikosti svijeta s namjerom poklopilo se otkrićem ovog divnog benda. Tri pjesme izvedene u MTV-jevom studiju 2005. oduševile su me jer je to bilo baš ono što sam tražio tad. Iznimno intenzivne pjesme, frontman Aaron Weiss previja se i vrti oko svoje osi poput zvrka parajući zrak buketom cvijeća. U trenu uzima mali žuti lončić i stane ga udarati palicom u ritmu. A oni ne plešu sami po sebi, glazba koju stvaraju im te kretnje diktira. Divovski bubnjar Ricky Mazzotta u farmerskom odijelu odaje dojam nježnog diva dok se ziba sim tam s ritmovima i ogromnim palicama u pomahnitalim rukama. Pokazali su mi kako spojiti tugu, ljutnju i razočaranje sa ljubavi, želje za komunikacijom, zaljubljenosti u partnericu i produbljivanja veze, otkrivanje slojevitosti svijeta. Unutarnji svijet postao je lakše mjesto za izdržati, štoviše, uživao sam u novootkrivenim širinama. Bježali smo što dalje od naših rodnih gradova, mjesta, ljudi, govora, navika…. Samo da bi saznali da smo sve to od čega smo bježali ionako nosili u sebi. Konkretno, dok sam prebivao u Poljskoj pitanja tamošnjih prijatelja i poznanika natjerale su moje neznanje da bolje proučim povijest našeg naroda i njegova izričaja. Nije da smo počeli slušati tramburaše ali ulovio sam se sasvim slučajno za onu nit koja se provlači kroz slavenske narode… Vraga, kroz sve narode – to se uvijek čuje kroz glazbu. Nismo toliko različiti koliko mislimo da jesmo. Surađivajući s tamošnjim folk i rock glazbenicima otkrio sam da ono što je meni prirodno, nekome je sasvim egzotično. Kasnije negdje na brdima, poljima, magičnim petstogodišnjim šumama Devona okružen fazanima, konjima i ostalim životinjama poput gorštaka divio se krajoliku uz ovaj album kao glavni soundtrack. Otprilike u isto vrijeme Tomo uzima tamburicu i tambura prve ”Lepe Mare” u zimskoj toplini svog doma. Udaljeni prvo 900 km, a potom 2000 km u načelu različitih života razvijali smo se u istom smjeru prema etno-folku, pa glasnoći, Domaju, porinima i Si kak jen. Ukratko! Usput, four on the floor kick s hatom i defom na refrenima ”Zela si me” direktan je utjecaj ”The Dryness And The Rain”.
Armia – “Legenda” (1991.)
Koji je sad ovo vrak? Kaj nismo rekli da nema opskurnih bendova? Šteta da Armia nije zaživjela kod nas kroz tridesetšestogodišnju karijeru. Fascinantan bend izvanredne povijesti koji izbjegava klišeje žanra i zvuči monumentalno i svježe čak u 2020. Cijeli bend nema premca u punk, hc i metal svijetu zbog jedinstvene kombinacije utjecaja i okoline. Nisu pjevali o pijankama, drogama, ženskama i jeftinom političkom buntu. Njihov bogat unutarnji svijet rastao je u zatomljenom socijalizmu Poljske osamdesetih di su milicijanti pendrečili i privodili mladog i već tada legendarnog gitaristu Roberta Brylewskog jer je imal dreadove. Bili su mladi ljudi željni znanja i pozitivne poruke, a s vremenom su držali mladež Poljske pod svojim okriljem. ”Legendu” je neizmjerno teško za opisati jer je okvir priče vjerovatno najvažniji čimbenik. Jedan je od tih rijetkih slojevitih albuma sa mnogo značenja što mu daje snagu. Isprva težak za shvatiti (čak i ako razumijete poljski) ali svakako primamljiv. Na potpuno osnovnom nivou brilijantan je hardcore-punk album što je vjerovatno njegova glavna privlačnost, a s vremenom se oktriva kao konceptualno djelo. Don kihotovske metafore prožimaju estetski i tekstualni element albuma i mogle bi se smatrati rekontekstualiziranim prijepisom Cervantesa. Zaslijepljen čovjek koji živi u poricanju, opsjednut idejama odbacuje stvarnost, jednako patetičan koliko i heroičan – kihotovski prizmat kroz koji ”Legenda” viri netipičan je i iznimno zabavan za otkrivanje. Tekstovi su prilično poetične metafore koje se bave čovjekovim postojanjem, skladu s prirodom, vjerom ali uvijek su potkovani političkim aluzijama. Direktna sloboda govora nije ono što se cijenilo od tadašnje vlasti ali borba za nezatomljeni izričaj i kritiku je svakako vidljiva. I svakako su komentar na post-sovjetsku Poljsku, na punk-rock, jednostranost raznih ideologija ili na sam kreativnost. Od ranih newageovskih, ezoteričnih i gnostičnih literarnih utjecaja, kroz karijeru bajkovite, a konkretne pismenosti spominju se i Tolkien, indijanska narodna predaja, Jung, Hesse, Beckett, Herzogova i Kinskijeva suradnja ”Aguirre, gnjev Božji”, glosolalija, Biblija, Dostojevski, Kafka… I kaj velite zasad? Svakako je ambiciozan glazbeni projekt koji naposljetku izbjegava laku kategorizaciju i opis. Slojevito je remek-djelo značajno na mnogo nivoa. Produkcija je fantastična – zvuči mračno, jezivo i monumentalno, a opet prisutno i nepretenciozno. Skloniji dub tehnikama miksanja nego tipičnoj rock produkciji album je pun jeke izvedene na pravi način za razliku od namjerno sirovih ili loše preproduciranim zvukom tadašnjih izdanja u agresivnijoj sferi glazbe. Moćan zvuk koji počiva na snazi pjesama i aranžmana, a ne ovisi o besciljnoj brutalnosti. Kao neka luč u zimskoj noći, doima se hladnim, a opet prirodnim i epskim. Odlično uklopljeni synthovi, frule i rogovi vjerovatno su najupečatljivi akteri albuma što daje taj osjećaj širine i bojnog pokliča. Killing Jokeova rana repetitivnost i mističnost očiti su utjecaj, no ono što je po meni KJ uvijek kočilo kroz karijeru je nedostatak varijacija i prilično okultni kut gledanja na mračnu i tajnu povijest svijeta što je Armia ”ispravila” ili barem pokazala drugi kraj spektra u svijetu besciljne agresivne glazbe bez duha (s čim sam, zapravo, isto okej). Interludiji koji su kao zasebne pjesme unutar koncepta više nego besciljna izdrkavanja daju fluidnost i kako se pjesme pretapaju jedna u drugu tako davaju šire značenje prethodećim i nadolazećim pjesmama, što je uvijek dobar znak ”in my book”. Spomenimo i bubnjara Piotra Žyželewycza (Pjotra Žiželeviča, za one koji nisu skloni jezičnim vratolomijama) zvanog Stopa, što znači noga ili stopalo. Očito, njegova spretnost na kicku i brzi udarci kasnih osamdesetih i ranih devedestih bili su jednaki samo Pennywiseu ili RKL-u. Međutim, nijedan od tih bendova nije imao njegovu kreativnost. Bend koji ima i dub/reggae utjecaje, Pink Floydove ”Animals” i ”Ummagumma”, Dead Can Dance, Popol Vuh i Swans među ostalima sigurno neće ostaviti nikoga ravnodušnim. I zbog svih ovih stvari album je koji me preodgojio. I dok me lovi frustracija životom u Hrvatskoj, čak i među ljudima koji su ”otvoreni i alternativni” podsjeća me na to da nisam lud (nisam normalan ali nisam ni lud!) i prestanem se percipirati kao ”zatočenog bijednika” u najkritičnim trenucima. Nije nužno bijeg, samo podsjetnik koliko je svijet bogat i šarolik. Kao emotivna i egzistencijalna bomba, što je za ljude poput nas koji nisu (pre)skloni jeftinoj zabavi, spas je u otkrivanju novih značenja i utisaka pri svakom novom slušanju. I on se uvijek sluša u komadu!
R.E.M. – “Green” (1988.)
Najbolje bi bilo staviti neki best of ali ovdje je ”You Are the Everything”. Tambura, tj. mandolina zvuči kao…. Svaki rock bend koji je eksperimentiral s tradicionalnim instrumentima.
Hladno pivo – “Istočno od Gajnica” (2000.)
Odmalena su odlasci u ujakovu sobu dok je bil na poslu i kopanju po kazetama rezultirali mnogim otkrićima poput Sepulture, Body Counta, The Prodigya… Poput ”Džinovskog”. I kaseta je imala bolji tracklisting nego CD! Zadnji dan osnovne škole. Dolazim doma prividno ”slobodan” od kandža grozne osnovne. Začas dolazi stari i veli: ”Upal mi je razglas s Hladnim pivom u Daruvaru, ideš s menom?”
U trenu sam si odvrtel celi “Džinovski” u glavi i vrisnul u sebi. 2003. ili 2004., ”Šamar” je taman neko kratko vrijeme bio vani i još su ga promovirali. U tom legendarnom klubu u Daruvaru na zadnji dan školske godine smjestilo se možda do 100 klinci pofarbane frizure i zdrapanih majica. Malo je tu bilo novih obožavatelja ”Teško je ful biti kul” poput onih luzera iz sedmog razreda koji nisu znali kaj su to ”Čelične zavjese” ili ”Odjava programa”. Stari radi, malo s dečkima na pivu, tonska je brza i efektivna, odlično zvuči. Nemam hrabrosti pristupiti ali i dovoljno mi je kaj sam tu i svjedočim uranjenom poklonu za rođendan. Napokon! Godinu poslije toga punili su dvorane i tad su se probili skroz i više ih nisi mogel vidjeti u intimnom okruženju poput onom Daruvarskom. Mislim da sam ih još najmanje šest puta ulovil. Koprivnica ih je oduvijek voljela. Svi su slušali Hladno pivo i imali neku od kaseta koje sam uredno k’o kikić presnimaval (doduše, nitko nije imal drugi album). S godinama su samo više rasli jer su bili jednako zanimljivi klincima i odraslima. Tomo (naš front dude) ima sličnu priču o mladom pankeru izgrebanih leđa od asfalta virovitičkog školskog igrališta prije petnaestak godina čemu je svirka Hladnog piva bila uzrok tom divljanju i zakrvavljenom lovljenju vlaka prema Međimurju. Dođe 2018. ”Kako bolje proslaviti zeleni praznik Sv. Patrika kot z zasedbo HLADNO PIVO, ki prav v teh dneh praznuje svojih neverjetnih 30 let! Na svoj račun pa ob tem prihajate vsi tisti, ki pod odrom redno kričite: “Mileeeeee, že dolgo nisi zaigral Buba Švabe!!!!” 30 let delovanja namreč legendarni Hladno pivo obeležujejo z uspešnicami prvih albumov in največjimi hiti neverjetnih 3 desetletij – prerez kariere, ki ga boste pomnili še vrsto let! Ob tem so izdali tudi album “30 godina – Greatest Hits”, kjer že lahko preverite skrbno izbran koncertni repertoar. Oder bo tokrat ogrela koprivniška zasedba OGENJ, punk-rockerji, ki se na odru ponašajo tudi z violino in tamburicami.” Kaže najava za koncert. Toliko sam omamljen ovim nevjerovatnim raspletom situacije da ne mogu doći do nikoga od njih jer znam da bu klinac u meni začkomel. I ak’ su slučajno poslušali Ogenj prije ili tad nisam htel da me Suba optuži da sam mu sve ritmove pokral. Godinu i pol prije Ogenj zajedno su u društvu Hladnog piva kao posebni gosti prijateljski radili feštu za 25 godina Zadruge u Boogaloou. Svi naši bendovi koji su koketirali sa domaćom ili stranom folk glazbom – Hladno pivo, Bare i Plaćenici (”Pokreni Se”), Belfast Food, Mile i Putnici, naš Miroslav Evačić, Zadruga, Mustač Bend, Cinkuši… Sve je to već prije napravljeno mnogo puta i išli smo na te koncerte k’o kikići i u našoj glazbi se svakako čuje taj utjecaj. I samim time što nam je bilo dostupno. Gitarijade su bile česte. Svi ti bendovi čije su diskografije i karijere izuzetne obilježili su nas kao klince i nastavljaju nas pratiti kao odrasle. Zanimljivo je kako se napravio puni krug. Aleksandar Dragaš, jedan od glavnih suradnika Hladnog piva i tadašnjeg dodatnog člana, jedan je od prvih koji je zamijetio naš bend i zagovarao nas, pratio i podržavao intervjuima, člancima i osobnim savjetima. Što je jedan od elemenata koji je doveo do suradnje s Dancing Bearom koji su od ”Desetke” do ”Šamara” bili izdavači (ako se dobro sjećam). Ludo!
“Mjesto da deve se devaju
Mjesto da mace se macaju
Mjesto da lavovi lavaju
U kavezu spavaju”
Nakon ovog ”best of the najntis”, pozdravlja vas Denis Kuzel.