MOJ+1: Ante Jerončić (Tate Romanova) o svojih 10 albuma – od Majki do Hansa Zimmera
28. listopada 2020.
Music Box (7587 Članci)
Podijeli

MOJ+1: Ante Jerončić (Tate Romanova) o svojih 10 albuma – od Majki do Hansa Zimmera

Ante Jerončić mladi je i kreativni gitarist, autor pjesama i aranžer kojeg vežemo uz splitski drive pop bend Tate Romanova.

Ovaj bend s prvim studijskim albumom “Iz razloga”, koji je ovaj tjedan najprodavaniji u Hrvatskoj, vratio je Split na mapu naboljih hrvatskih rock gradova. Njihova glazba opisuje se kao drive pop, ali je spoj popa, rocka i indie glazbe, odnosno zvuka koji odgovara jednoj novoj generaciji konzumeričke publike.

Ante je kreativan glazbenik pa nas je sukladno zvuku benda Tate Romanova zanimalo što se nalazi u njegovoj glavi, odnosno koji su to albumi i izvođači koji su utjecali na njega.

1. Pink Floyd – “Animals” (1977.)

Pink Floyd je definitivno bend koji je najviše utjecao na mene kao glazbenika i osobu. Bilo mi je poprilično teško odlučiti se za samo jedan njihov album, ali evo, neka to bude “Animals”. David Gilmour – jedan od ključnih razloga zbog kojih sviram gitaru. Njegova kreativnost, melodičnost, jednostavnost i zvuk gitare je savršena. On će vječno ostati na prvom mjestu kao glavni uzor. Nikad neću zaboraviti naježenje od glave do pete tijekom prvog slušanja solaže na pjesmi “Dogs”. Da bar to mogu opet čuti po prvi put! Sve u svemu,
intrigantan koncept s brutalnim instrumentalima, album koji mi nikad neće dosaditi.

2. Crosby, Stills, Nash and Young – “Deja Vu” (1970.)

Životni cilj mi je živit na selu, kupiti traktor i slušati ovaj album dok čuvam ovce. Kakve vokalne harmonije! CSNY su poprilično utjecali na moj autorski rad, pogotovo što se tiče samog sviranja akustične gitare i ideja za vokalne harmonizacije. Divan album, od početka do kraja. Odgovara mi jer nije nametljiv i agresivan, kao što je to slučaj s današnjom produkcijom.

3. Majke – Put do srca sunca (1998.)

Među prvim doticajima s rockom su bile Majke, ujedno i prvi koncert na kojem sam bio. Primjesa southern rocka s bluesom, kombinacija pedal steel gitare, orgulja i Baretovog glasa je toliko ugodna i moćna, pogotovo na ovom albumu. Zoran Čalić i Kruno Domaćinović su moji Keith Richards i Ronnie Wood, ubojice i veliki gitaristički uzori!

4. Pearl Jam – Ten (1991.)

“Ten” je prvi album koji sam čuo od Pearl Jama i daleko najdraži s njihovog repertoara. Otkrio sam ga u savršenom momentu – srednja škola. Divno razdoblje za zaljubiti se u takav bend. Live s Pinkpopa iz 1992. je nešto što mi je potpunosti promijenilo pogled na muziku. Postoji li uopće išta bolje od skakanja Eddieja
Veddera u publiku s krana? Uf, teško. Samo jesen, kiša, blato i grunge!

5. The Police – Synchronicity (1983.)

Kompletni album je čisto zlato, bezvremensko remek-djelo. “Wrapped Around Your Finger” i “King of Pain” – kriminalno podcijenjene stvari i meni osobno favoriti s ovog albuma. Andy Summers apsolutno spada među gitarističke heroje, maestralan lik, ali najveći razlog zbog kojeg volim The Police je Stewart Copeland, kompozitor glazbe za videoigru “Spyro the Dragon”, koja je obilježila moje djetinjstvo. Totalni luđak!

6. Hans Zimmer, Lisa Gerrard – “Gladiator” (2000.)

Znam, malo čudan izbor za album, ali Hansa Zimmera toliko obožavam i cijenim da sam ga morao ubaciti na ovu listu. Spoj glazbe i filma mi je odavno privlačan i važan, odlično poslužuje kao inspiracija, kako u samom stvaranju glazbe, tako i općenito u životu. Obožavam glazbu ovog filma, posebno zato što nosi jedan nostalgičan, snažan i epski zvuk u sebi kojem je teško odoliti.

7. Talking Heads – Stop Making Sense (live album) (1984.)

Nenormalna energija, vrhunski odsviran i posložen live album predvođen blesavim genijalcem Davidom Byrneom. Talking Headsi su jedan od bendova koje najčešće slušam u zadnje vrijeme, cijela diskografija im je odlična. Ako se nešto može definirati kao pojam kreativnosti, onda su to oni.

8. Kries – Kocijani (2008.)

Bend koji sam relativno kasno počeo slušati, ali me to nije spriječilo da odem na više od 10 njihovih koncerata. Fascinira me kako lako komponiraju tradicionalne instrumente kao šta su gajde, diple, lijerica i slično, s električnom i bas gitarom. Ritam sekcija je vrhunska, na koju baš i ne možeš ostati ravnodušan, pogotovo ne uživo. Imaju jednu nevjerojatnu i posebnu energiju, a Mojmira Novakovića smatram jednim od najboljih i najkarizmatičnijih frontmena ovih prostora.

9. Genesis – Selling England by the Pound (1973.)

Veliki sam fan progresivnog rocka, a Genesis spada u the best of te kategorije. Ne može biti loša kombinacija Petera Gabriela i Phila Collinsa, obojicu neizmjerno cijenim kao solo izvođače, ali najdraži su mi u ovakvom izdanju. Steve Hackett je genijalan lik, strašan posao je obavio na svakoj pjesmi. Nikad neću zaboraviti prvo slušanje “Dancing with the Moonlit Knight” , bio sam u šoku da postoji nešto tako dobro. Zbog te stvari sam se navukao na Genesis i počeo detaljnije slušati progresivu.

10. Yes – Fragile (1971.)

Opće ludilo, ikonski album. Najbolji uvod u povijesti uvoda! Ne znam kojeg člana Yesa bih posebno izdvojio, nisu normalni! Dobro ‘ajde, bas Chrisa Squirea na “Roundabout” mi je apsolutni highlight. Odličan bend!

Ante je izdvojio svojih 10 albuma, a u nastavku poslušajte i njegov izbor 10 najdražih pjesama s ovih albuma. Playlista je dostupna na našim streaming profilima na Spotifyju, Apple Musicu, Deezeru, YouTube Musicu i YouTubeu: