Novi “električni” album Vlatka Stefanovskog potvrdio je još jednom nešto što je desetljećima očito svakom tko je pratio njegov rad, bilo kroz Leb i sol, bilo kroz samostalnu karijeru: Stefanovski je fenomenalan gitarist, no u najbolju ruku prosječan autor.
Na akustičnim albumima, samostalnim ili u suradnji s Miroslavom Tadićem, Stefanovski pokazuje svu raskoš svog talenta emotivno interpretirajući makedonsku narodnu baštinu kroz niz gitarističkih stilova. Tečnost i ljepotu svirke nemoguće je zanijekati, čak i kad demonstrira klasični sindrom “gitarističkog heroja” pa utrpa više nota negoli treba.
No svaki put kad se Stefanovski odluči posvetiti manje-više standardnom pop rocku, rezultati su značajno slabiji. Simpatična stvar kod “Taftalidze Shuffle” je to što je prepun nostalgičnih uspomena na odrastanje i adolescenciju u sedamdesetima. Šteta samo što je pretočena u neobjašnjivo slabe pjesme poput “Funky Junky”, “Igranka” ili “Garaža”. Kad bi Stefanovski bio dosljedan svojim jazz rock i fusion počecima, onda bi instrumentalno gledano, čak i ako su pomalo staromodne, imale šansu prodisati u nekoj dužoj, jam band formi. Uostalom, najuspjelija skladba albuma je instrumentalni fusion “Global Warming – Local Freezing” unutar koje dolazi do izražaja puna sviračka raskoš.
U standardnom pop rock formatu pjesme zvuče iznimno banalno i tupo. Stefanovski nije posebno dobar pjevač i teško prenosi emocije glasom, a koliko uspijevam razumjeti makedonski, nije ni posebno dobar tekstopisac. Dodatni minus je sterilna, ravna produkcija koja ionako slabašnom materijalu ne čini nikakvu uslugu. S obzirom na to da album posjeduje spomenutu autobiografsku crtu, ne sumnjam da je Stefanovskom stalo do ovog materijala, no krajnji rezultat je višestruko slabiji od “Mother Tongue”, prethodnog akustičnog studijskog albuma.