U Cinestaru je prikazana još jedna predblagdanska glazbeno-scenska poslastica u kojoj su jednako uživali oni koji su je vidjeli uživo 2016. u jednoj od vodećih svjetskih opernih kuća kao i publika u “kinu s pet zvjezdica” koje ovakvim i sličnim programima opravdava upravo ovaj naziv.
Godinama je ovo predblagdansko vrijeme rezervirano i za jedan od najpoznatijih i najizvođenijih baleta svih vremena, “Orašara”, koji nije samo prigodno tempiran pred Božić nego ga svojom kvalitetom, glazbenom i plesom uistinu oplemenjuje i čini ljepšim. Tako je bilo i ovaj put. Praksa da se besmrtni score Čajkovskoga prikazuje (streama) uživo morala je biti promijenjena odnosno modificirana zbog epidemioloških razloga pa se publika morala zadovoljiti snimkom iz Royal Opera House iz Londona iz 2016. godine. No, to nije spriječilo zainteresirane glazboljupce u Hrvatskoj da se odazove pozivu Cinestara da budu dionikom, pa i na ovaj način, nečega lijepoga, vrhunskoga.
Premda sam se u razgovoru s pojedincima pred samu projekciju prisjetio izvedaba u HNK u Zagrebu ili u Lisinskom, znajući reputaciju ovakvih “specijala”, bili smo pripremljeni na visokokvalietnu predstavu. Tako je i bilo. Produkcijski, scenaristički, scenografski i redateljski, ali i plesački i svirački bio je to jedan od vrhunaca svjetskoga baletnog izričaja unazad nekoliko godina, a dio te baletne Lige prvaka mogli smo osjetiti i u Hrvatskoj. Namjerno sam u rečenici-dvije prije odabrao riječ score jer ona se može prevesti i kao rezultat. Rezultat mukotrpnog rada vrhunskih profesionalaca i nekoliko dijelova baletnoga ansambla (o orkestru da ne govorimo) ostavlja publiku bez daha. Produkcijski raskošno ali ne odvlačeći pažnju gledatelja/slušatelja od osnovne ideje odnosno glazbeno-scenskih pokreta.
Priča je znana i toliko puta ispričana i otplesana no ovo je razina koja svakoga ljubitelja klasičnoga baleta i onoga koji će to tek postati do te mjere začara da u tih dva sata zaboravi na trenutno sivilo i nemogućnost uživanja u ovakvim i sličnim programima uživo. Dio vještine bezvremenskoga Drosselmeyera očito je duboko utkano u temelj ovoga djela, a ako je ono protumačeno i odigrano na ovakav način izazvat će najdublje poštovanje, emocije i u konačnici dugotrajan pljesak na samom kraju. Često i pri završecima pojedinih prizora.
Elementi klasičnoga baleta garnirani s gimnastičkim i akrobatskim interpolacijama prirodno su se uklopili u priču o čaroliji koja je morala biti prekinuta čarolijom jačom od svih. Čarolijom ljubavi Clara uspijeva na kraju osloboditi Hans-Petera i Drosselmeyerova nećaka vratiti u ljudsko obličje usput vraćajući svima nama vjeru u moć glazbe i umjetnosti. Čak su i dijelovi glumački odrađeni gotovo savršeno, a scenski trikovi koji se tu i tamo pojavljuju u “masovnim” scenama napravljeni su s mjerom i izvedeni diskretno i što je važno – kratko i nenametljivo. Nabrajati soliste i hvaliti ih zajedno s cijelim ansamblom i orkestrom oduzelo bi puno vremena pa ću spomenuti samo jedno ime koje poput zvona Hrama umjetnosti vječno zvoni u uhu ljubitelja umjetnosti. Marius Petipa. Ideolog i vizionar kojega sam često susretao u svojim uživanjima u baletnim trenutcima. Sjećam se npr. Mozarta. Netko će drugi reći ili istaknuti nešto drugo, nekog drugog autora ali, eto, meni je u sjećanju ostalo „čitanje“ velikoga Amadeusa. Vratim li se pojedinim dijelovima ovog finoga baletnoga tkanja, istaknuo bih, prije svih, nekoliko glavnih tema ali i orijentalne, španjolske i dalekoistočne elemente te neizbježne valcer dijelove.
Stvarnost i bajka vješto su prepleteni u fantastičnom djelu Petera Iljiča uljepšavajući nam, opetujem, ne svojom prigodnošću, već iznimnom kvalitetom, ideal u koji vjerujemo. Ideal ljubavi koja može mijenjati život i ljude nabolje, koja nije puka riječ bez sadržaja, koja nam je potrebna u svako, a naročito u ovo vrijeme. “All You Need Is Love” – pjevali su i vjerovali genijalci iz Liverpoola. I u ruskom i u britanskom slučaju nastaje nešto čarobno.
Foto: Tristram Kenton