U pandemijskoj godini stala su koncertna događanja i nitko ne zna kako će se kada će se i u kojem obliku nastaviti. No, regionalna scena ponudila je, diskografski gledano, sasvim pristojnu produkciju.
Prema podacima Hrvatske diskografske udruge, godišnje se u Hrvatskoj objavi oko 400 albuma; pribrojimo li tome i sve brojnija samostalna izdanja brojka je zasigurno puno veća. Razvojem sve pristupačnijih i profesionalnijih “kućnih studija”, tijekom posljednjeg desetljeća glazba je i kod nas demokratizirana, otvorena hobistima, entuzijastima ili ljudima koji si naprosto ne mogu priuštiti da im glazba bude primarna profesija. U trenutku u kojem se glazbena industrija našla među najugroženijim gospodarskim granama, ova bi se tendencija mogla pokazati ključnom u budućnosti.
Čak je i okoštala institucija poput Porina na proljeće ove godine prepoznala te tendencije dodijelivši Porina za album godine izvrsnom “Dangerous Waters” J. R. Augusta. Izdavačke kuće, pogotovo kad je u pitanju tzv. radijska glazba, i dalje igraju ogromnu ulogu u promociji i prisutnosti glazbenika u medijskom prostoru. Alternative koje su se tijekom vremena razvile kroz besplatne downloade, streaming i kupovinu preko Bandcampa te ponajviše YouTubea, ove godine su dobile dodatno pojačanje u streaming servisima. Postojećem Deezeru pridružili su se Apple Music i Spotify, divovi koji imaju sve snažniji utjecaj na globalnu glazbenu industriju. Bez obzira na brojna etička pitanja koja se vežu za premali postotak koji ti servisi plaćaju izvođačima, jasno je da su preuzeli primat u distribuciji glazbe. Njihovu važnost potvrđuje i činjenica da je u prvoj polovici 2020. prihod hrvatskih glazbenika od streaming servisa narastao za 349 posto.
http://gpg.92a.mywebsitetransfer.com/2020/07/18/sto-odabrati-youtube-music-vs-deezer-vs-apple-music-vs-spotify/
Posebno je ovdje zanimljiv fenomen mladog Frana Vasilića, 21-godišnjeg studenta s Krka, koji je samostalno objavio svoj bedroom pop prvijenac “Retrovizor” koji je kasnije pokupio Aquarius. Vaselić kao svoje uzore navodi izvođače poput The Strokesa ili Rex Orange Countyja, svoju glazbu promovira na Tik Toku na kojem ima oko 80 tisuća pratitelja, a na Spotifyju ima respektabilnih 69 tisuća slušatelja mjesečno. Sve ovo donekle opovrgava moj, a vjerojatno i šire raširen dojam da se tuzemnim izvođačima teško probiti izvan regionalnih krugova, čak i kad izvode pjesme na iznimno kompetentnom engleskom jeziku poput vrlo uvjerljivih recentnih ostvarenja Irene Žilić, One Possible Option ili She Loves Pablo. No pitanje viralnosti spada izvan glazbenih kompetencija pojedinog izvođača i ulazi u domenu distribucije i toga kome se i kako pojedina glazba obraća. Glazba nije sportska disciplina da je se može kvantificirati, no istodobno trendovi se definitivno pomiču u smjeru žanrova poput bedroom popa ili trapa čiji su glazbeni utjecaji, distribucija i na koncu publika neminovno vezani za internet.
Ono što najviše veseli je činjenica da hrvatska i regionalna glazba ne kaskaju za svjetskim trendovima. Neki izvođači poput brojnih i sve boljih kantautora to ni ne pokušavaju, nego grade vlastite svjetove. U tom smislu albumi poput “Jada Jada” Klinike Denisa Kataneca ili “Siromahi i Lazari” Ivana Grobenskog zaslužuju svaku pohvalu za originalni i vrlo osobni pristup koji im je, unatoč određenoj hermetičnosti, zasluženo donio salve kritičarskih pohvala. S druge strane, fantastični electro jazz kvartet Trokut može se bez problema uklopiti u aktualnu i hvaljenu londonsku jazz scenu, premda je slušajući njihov prvijenac “Seamless” jasno da im nije bila namjera emulirati ičiji stil. Činjenicu da je tzv. world music još uvijek kreativno jak na ovim prostorima potvrđuju izvrsni albumi Afiona i Damira Imamovića, čija organska toplina i suptilni utjecaji jazza i psihodelije prelaze granice onoga što nazivamo očuvanjem narodne kulturne baštine, a vitalnost regionalne pust punk i garage scene potvrđuju recenzije novih albuma Parnepara i Repetitora na kultnom britanskom underground portalu The Quietus. Sve u svemu, izvođača, žanrova i izdanja ima i više nego što se može pobrojati, a da je glazbena scena itekako aktivna i da interes publike postoji potvrđuju i brojna arhivska izdanja poput novovalnih izdanja Croatie Recordsa ili “Jugoton Funk Vol.1” koja spajaju nostalgiju, kolekcionarstvo i i nikad ugasli interes za ostavštinu ex-Yu scene.
Ako se održi ova razina entuzijazma, eklekticizma i produktivnosti, mislim da će i kvaliteta domaće produkcije rasti bez obzira na probleme izazvane ovom situacijom.