Pips, Chips & Videoclips krajem ove godine doživjeli su dva reizdanje svojih kultnih albuma, “Shimpoo Pimpoo” (Croatia Records/Heroj ulice) i “Dernjava” (LAA). Prvi je tek objavljen na CD-u, a uskoro stiže i na vinil dok je drugi doživio isključivo reizdanje na vinilu.
I prvi i drugi album po prvi put ćemo imati prilike slušati na vinilu jer su originalna izdanja objavljena ili na CD-u ili na kaseti. Možda je ovo bend koji niti ne treba ovaj ponovno popularan vintage format medija, ali danas na vinil treba gledati kao na nekakav trofej protekloga rada. Nažalost, u slučaju “Dernjave” nismo dobili trofej nego nakon preslušavanja i pregledavanja samog omota ostavljen mi je gorak okus u ustima.
Prije svega treba reći da je “Dernjava” jedan od najboljih albuma zagrebačke škvadre, vjerojatno odmah iza “Boga” i “Fred Astairea”, a koji je došao iza sirovog, punk rockerskog “Shimpoo Pimpoo” s kojim su probijali led i stvarali svoju poziciju na glazbenoj sceni. Devedesete godine su općenito iznjedrile veliki procvat novih rock bendova, a kada govorimo o zagrebačkoj sceni onda su Pipsi oduvijek bili ili na vrhu ili pri vrhu pa ih i danas s oduševljenjem, bez obzira na česte promjene u postavi, gledamo i slušamo na malim i velikim pozornicama. Istina, bend je to koji je stvarao ugled po klubovima pa i danas u takvim prostorima najbolje zvuči, bilo da je u pitanju žešće ili nešto manje žešće izdanje. Taj kontrast dogodio se i s drugim albumom koji je pokazao da Pipsi nisu nadrkani klinci, tamo neki džankiji koji znaju samo tri akorda odsvirati. Ne, “Dernjava” je bio prvi njihov zreli album kojim su postali najbolji predstavnici zagrebačke scene. I mogu reći da sam se naježio kad sam uzeo u ruke vinil i osjetio vibracije kako prolaze kroz tijelo. Bez obzira što sam devedesetih bio samo klinac, ali klinac koji je krenuo istraživati i zaljubljivati se u rock zvuk.
Ajmo reći da je “Dernjava” nasljednik “Guma na kotačima” i “Male fufice”, nešto laganijih, a opet briljantnih rock pjesama koje su im utabale put prema zvijezdama. Iako ne vjerujem da oni nešto previše gledaju u zvijezde. Uvijek su bili bend kojih je doslovno, s oproštenjem, bolio kurac hoće li svirati u Saxu ili na Exit festivalu. Ali, ipak, otvaraju album s “Rock and roll zvijezdom” i najvećim rock purgerom iz Dubrave, Davorinom Bogovićem. Ponovno se osjeti Denykenov potpis na cijelom albumu i to je ono što je krasilo također najbolje godine Pipsa. Ripper ponovno briljira inteligentnim, ali i prostim kvartovskim i šaljivim tekstovima, a bend svirački ponovno na vrhuncu. Mogu oni opet potegnuti i za žestokim zvukom, poput u pjesmama “Svaku noć sam pijan” ili “Ljubav” ili “Bolestan” ili punk rockerskom “Novac”, ali ovo je ipak njihov prvi emotivni ili da kažem popistički rock projekt. Obrađuju The Pogues “Rainy Night in Soho”, daju svoj autorski pečat svemu i svojevrsni hommage bendovima i glazbenicima koji su ostavili neki trag, vjerojatno, i u njihovom glazbenom mindsetu. Pa kada malo bolje poslušam – Ripper i ima neki sličan glas Shaneu iz The Poguesa, ako nije pijan i ima sve zube na broju. Tu je i obrada najveće navijačke himne “You’ll Never Walk Alone”. Od laganica tu se posebno ističu “Malena” i meni najdraže “Mafija” i “Pjevač Beatlesa i Stonesa”. I ako zbrojimo sve – “Dernjava” je jedan od najboljih rock albuma devedesetih godina i takav album zaslužuje jedan veliki trofej za 25. rođendan.
“Dernjava” je stigla na vinil, format koji danas moraš imati ako si velik. Ili ne moraš(?). Na vinilnoj verziji ne nalaze se liverpoolski sing-a-long, “Patuljci iz Šervudske šume”, Apache verzija “Mafije” i druga verzija “Ljubavi” sa Soulfingersima. Šteta, ali razumljivo zbog ograničenja vinila kao formata, no ono što mi je zasmetalo na vinilu, a što mislim da se moglo bolje napraviti jest sami zvuk. Prvo sam mislio da mi se nešto događa sa zvučnicima, a onda sam skužio da to uopće nije remaster izdanje ili barem ne pravo remaster izdanje i nedostaju mi niski i srednji tonovi. U prijevodu zvuk mi je previše suh, a nije takav u originalu već je dosta bogat, ispunjen, emotivan. Ploču je tiskao Pirate Press, što znači da nije do njih jer su uvijek bili na visokoj razini s prešanjem ploča. Vjerujem da tu ima i čudnih situacija oko snimaka pa možda se nije moglo niti doći do samih originalnih mastera ili slično. Takva je situacija i sa “Shimpoo Pimpoo”. Tako da mi je ostao gorak okus u ustima zbog ovakvog zvuka, ali i samog pakiranja koje je doslovno kopija originala, niti ima arhivskih fotografija, a znam da ih ima (USB diskografija Pipsa je dokaz), niti nekakvih tekstova svjedoka tog vremena ili ljudi koji su bili dio Pipsa i dali vjetar u leđa Pipsima. Ne znam jesu li problem financijska sredstva ili volja da se takvo što napravi. Nebitno je. Album koji slavi 25 godina postojanja je zaslužio puno, ali puno više.
Album kao album mogao bi dobiti čistu peticu od mene i da sam ga recenzirao kao klinac tih devedesetih ili da ga recenziram sada, ali uvijek kažem da kod reizdanja ne gledam sam album, nego reizdanje, odnosno pakiranje, dodatne sadržaje, zvuk novog izdanja i slično. A na “Dernjavi” je to samo osrednje. Ništa posebno. A moglo je biti tako dobro. Pa, Pipsi su to!
Foto: Saša Huzjak