Na puno se mjesta dalo pročitati kako je četvrti album Pavela “Ennui” (Dallas Records) najzrelije autorsko ostvarenje Aljoše Šerića. Nakon četiri album s pop rock bendom Ramirez, tri s Pavelom (koji je iz solo projekta prerastao u višečlani kolektiv), tko zna koliko pjesama napisanih za druge, te nedavnog solo albuma, bilo bi iznimo nepošteno nazvati Šerića neiskusnim autorom.
S obzirom na to da se radi o autoru čiji opus uključuje i album nazvan “Copy Paste”, Šerić je očito vrlo otvoren oko svojih izvora inspiracije, a ta sposobnost da nosi utjecaje na rukavu ujedno je najveća snaga ovog albuma.
Sjajno aranžiran i odsviran, “Ennui” je album iznimnog melodijskog senzibiliteta koji se ne srami svoje povremene saharinske sentimentalnosti. Uvodna sedmominutna “Ovako svijet završava” produženim orkestralnim uvodom postavlja očekivanja visoko i predstavlja daleko najbolju pjesmu albuma, no ni ostatak daleko prilagođeniji radijskom pop formatu nije loš. Šerić uspješno balansira nekoliko različitih stvari – tradiciju domaće zabavne glazbe koju su uspostavili autori poput Runjića i Dedića, retro pop iz nultih u stilu Amy Winehouse i Adele te sve skupa začinjava natruhama indie himičnosti a la Arcade Fire. Izvesti toliko različitih stilova koherentno i tako da ne zvuče kao posvađani kolaž ne može svatko. U tom je smislu Šerić postao pouzdan i dobar autor.
S druge strane, uvijek ostaje doza pretencioznosti ovdje naznačena u samom naslovu albuma. Iako je vjerojatno trebao reflektirati stanje za vrijeme prvog lockdowna, on djeluje isforsirano, namjerno “hoch” i tim može otjerati dio potencijalnih slušatelja. To bi bila šteta jer ispod ulaštenog pakiranja stoji jedna od najsolidnijih pop ploča recentnije hrvatske diskografije.
Foto: Filip Gržinčić