IN MEMORIAM: Đorđe Balašević – ostaje mi to što se volimo, što te baš volimo… (1/2)
20. veljače 2021.
Željko Mirković Miki (142 Članci)
Podijeli

IN MEMORIAM: Đorđe Balašević – ostaje mi to što se volimo, što te baš volimo… (1/2)

“Neki bi to prosto tugom nazvali…”

By heart. Napamet. Upoznati nekoga ili osjetiti njegovu ljudskost, a da nisi njegov blizak prijatelj nije tako rijetka pojava u životu. Ako ga (život) živiš u okvirima znatno širima od onih u kojima te nastoje smjestiti od djetinjstva do zrelih godina. Ako ne robuješ onome što te nastoji ograničiti i spriječiti da upoznaš druge, spoznajući na taj način sebe. Olakotna okolnost trebala bi biti metafizička i maštalačka priroda čovjeka koji se otima zemlji koja će nas, na kraju konca, ipak prigrliti, ali, u toj neumitnosti i konačnosti, beskraj i beskonačnost kojima težimo jesu ono što nam daje smisao. I što bi trebao biti razlogom našega postojanja.

Ne živi čovjek samo o kruhu, već ga hrane i nadahnjuju i mnoge druge stvari i u isto vrijeme nestvarni i tako logični i prirodni odnosi prema drugom čovjeku. Bliskost ne osjećamo samo prema onima kojima smo otvorili sebe, nego i prema onima koji su, iako daleki, otvorili svoje srce i um i dali nam poticaj da svoj život oplemenimo vrijednostima koje nisu samo materijalne, svakodnevne, obligatorne i rodbinske, već i subraća (sestre) s kojima se razumijevamo na znatno dubljim razinama. Onima koje se daju izraziti neobičnim riječima ili nekom drugom formom imanentnom bićima nastalima (navodno) na sliku i priliku ideala kojemu se rijetko približimo.

Prve pjesme sa singlica i album „Odlazi cirkus“, davnih dana kupljene, pa prvi koncert u Slavonskom Brodu bili su početak susreta i putovanja s pjesnikom koji je već tada dotaknuo neke žice u meni, pomažući mi da one zatrepere kad god bi se trebao jasnije izraziti. Jer i On i ja živjeli smo (i živimo) u jeziku koji nam je dan da komuniciramo. U jeziku koji ima svoja pravila i norme ali koji jest i metafizička kategorija. Zapravo ljudska. Ako su stihovi u koje svašta (a ne samo tuga) može stati popraćeni glazbenim imagom i instrumentima takvi da dopru do drugoga i da ih ti drugi, tako drugačiji, a isti, mogu obgrliti kao svoje – to je znak da je pjesnik „uspio“.

Prostori koje „osvaja“ pjesma bolji su i širi od onih koje u ime nekih krivih stvari zna osvojiti ratnik koji, misleći da gradi neki novi svijet, zapravo ga ruši nanoseći bol. Koja će se, gle paradoksa i logike, opet morati liječiti. Na ljudski i(li) umjetnički način.

I tako, godine prolaze. Susrećemo se s novim izazovima odrastanja, a zapravo prolaznosti, i polako ili nekad i brže počinjemo shvaćati „što je pjesnik mislio reći“. I pjesnik je onaj koji se mijenja. I vidimo te mijene. Njegove i naše. Ne može se sve svesti na sreću i tugu ali to znaju biti točke između kojih se smješta život. Njegov i naš.

Osijek, Zagreb, Slavonski Brod, Pula… koncerti, novi albumi; kalendar kojemu stranice, u skladu s običajima, kidamo, a pojedine datume zaokružene raznim bojama ostavljamo da u životu posive i u sjećanjima ostanu važnijima za ono što nas čeka. I tako prolazi vrijeme. Ili mi prolazimo. Putujemo kroz vrijeme i nekad se nađemo u mjestima srca našega. Ili naše. Mladosti. Ne samo zbog toga da bi rekreirali osjećaj, ajd’ da ne kažem, besmrtnosti ili bolje rečeno bezbrige, već da nam umjetnost pomogne naći neke odgovore.

I tako to krene… nerijetko u životu. Pa stigneš nakon puno, puno godina u Novi Sad. A u Novom Sadu…(…u Novom Sadu, ‘ej…). Na Bogojavljensku noć; jedne pa još jedne godine… Uhvati te neka tuga i ne znaš si objasniti je li to zbog toga što si postao ranjiviji ili si osjetljiviji. Ili su to neke nove pjesme. Ili pjesnik snažnije i više osjeća kraj… Ne znaš ali spremiš to tamo gdje i ostale važne stvari spremaš. Trebat će ti za kasnije. I onda dođe kraj. Prebolan za pjesnikovu obitelj ali, sudeći po suzama i za ovu širu „rodbinu“. Koji (Tin bi rekao) idu u neadministrativnu kategoriju „pobratimstva (lica) u svemiru“.

IZVJEŠĆE/FOTO: Baronov bal – koncert Balaševića u Novom Sadu – kad je bal, nek je Bal(ašević)!

Žalost je iskren osjećaj kad ode netko blizak, a pogotovo kad ti on nije (za)dan već, na neki način darovan. U svoje srce takvi Ljudi pustili su puno više no što običan čovjek može ili hoće. To je talent, to je hrabrost. To je tajna koju otkrivamo iz dana u dan i koja, zapravo, nadilazi tugu koju u ovakvim trenucima osjećamo. To je ono što nas čini ljudima. I to je ono što ostaje, rekao bih za uvijek. Zauvijek. Ostaje nam to što se (Te) volimo, Đole.

IZVJEŠĆE: Đorđe Balašević u Novom Sadu – pjesnikova i naše duše (“ostaje mi to što se volimo”)

Foto: Nikola Knežević