NA “PRAGU” EUROPE: Zašto volim St. Vincent?
5. ožujka 2021.
Ana Lešković (16 Članci)
Podijeli

NA “PRAGU” EUROPE: Zašto volim St. Vincent?

Iako sam od onih koji mogu slušati glazbu 24/7, rijetki su glazbenici koji u mojoj glavi uspiju postići emotivan zaokret od punih 180 stupnjeva.

Drugim riječima, rijetki su oni glazbenici koji uspijevaju doprijeti u moju srž i potpuno promijeniti moj način gledanja svijeta. Istina, „promijeniti način gledanja svijeta“ zvuči poprilično drastično. Ipak, kao osoba kojoj glazba predstavlja velik dio svakodnevice smatram da je ona neiscrpan izvor emocije i znanja koji imaju moć utjecati na emocionalnu inteligenciju i inspiraciju, a samim time i na buduće životne odluke. Kao što rekoh, rijetki su oni autori koji mogu postići efekt toliko jakog kalibra. Međutim, oni postoje – kako za mene tako vjerojatno i za svakoga. U mome se slučaju tu nalazi zlatna četvorka nepresušne inspiracije i dugotrajne ljubavi – Beatlesi, Haustor, Viktor Coj te St. Vincent. U čast izdanja njenog novog singla, „Pay Your Way in Pain“, danas ću pričati o potonjoj.

O ST. VINCENT

St. Vincent, pravoga imena Annie Clark, američka je kantautorica, gitaristica i producentica. Svoj je prvi album objavila 2007. godine, a nosi naziv „Marry Me“. Ukrašen neobičnim tonovima baroque popa i art rocka, već je ovo izdanje dalo naslutiti da je riječ o umjetnici s glazbenom vizijom koja je inspirirana željom za stvaranjem nečega što će biti unikat koji ne podilazi glazbenim normama i koji je baziran na izvrsnoj melodijskoj intuiciji. Svaka je od jedanaest pjesama satkana kao kontrast između pasivno-agresivnih i nasilnih tekstova, instrumentala koji su mjestimično kakofonični te boje glasa koja je puna mladenačke naive i anđeoske nježnosti. S druge strane, ništa u ovoj glazbi nije istinski nježno. Album je ovo koji je bijesan, a kojeg najbolje opisuje rečenica iz uvodne „Now, now“ – „I’ll make you sorry.“ Vrhunac albuma predstavlja pjesma „Your Lips Are Red“, a koja je bazirana na dinamičnom gitarskom riffu i podmukloj, ubojitoj atmosferi.

Drugi je album St. Vincent objavila 2009. godine, a zove se „Actor“. Ovo je skup pjesama čije su instrumentalne strukture izgrađene u aplikaciji „Garage band“. S pravim su instrumentima pjesme snimljene kasnije u studiju. Ovo je album koji može biti gledan kao svojevrsna nadogradnja prijašnjeg izdanja. U svom su senzibilitetu oba albuma slična – puna slikovitih i mračnih tekstova te atmosfere koja se cijelo vrijeme igra osjećajem nelagode i ključajuće (a nikad u potpunosti dostignute) eksplozije. Ipak, „Actor“ pokazuje glazbeno sazrijevanje osjetno u kompleksnijim instrumentalima i proširenju spektra glazbala. Ovdje St. Vincent koristi mnogo instrumenata specifičnih za klasičnu glazbu. Najistaknutije su pjesme „Marrow“ i „Laughing With a Mouth Of Blood“.

Nakon objavljivanja svog drugog albuma St. Vincent zakoračuje u svijet vrlo sličan onome koji je gradio David Bowie – svijet definiran stvaranjem različitih persona za svaku od era vlastitog glazbenog stvaralaštva.

Već je u stvaranju sljedeće izdanje bilo drugačije. Dok su pjesme albuma „Actor“ skladane uz pomoć moderne tehnologije, za svoj je treći album St. Vincent uzela jedino akustičnu gitaru te napisala strukturu materijala koji će postati njen treći album, „Strange Mercy“. Ovo su pjesme koje su tamnije, manje lirski pretenciozne. Središnja je skladba „Strange Mercy“ (prema kojoj album nosi ime), a u kojoj autorica nudi „neobičnu milost“ mlađoj verziji sebe koja proživljava traumu vezanu uz zatvorsku kaznu njenog oca. „Neobična milost“ je ona koja nije direktna i nužno dobroćudna, već ona koja je često agresivna, a opet učinkovita. St. Vincent je sama rekla kako su ovo pjesme stvorene kao anestezija namijenjena vlastitoj boli, a koja je rezultat potrebe da se sve negativne emocije izbace i pretvore u umjetnost. Svaka je zasebno određena vrsta „neobične milosti“. Tako album otvara „Chloe in the Afternoon“, pjesma koja je seksualna, ali lišena ikakvih romantičnih konotacija, nježna u svojoj melodiji, a opet svjesna svoje brutalnosti. Pjesma „Cruel“ predstavlja jednu ironičnu stranu gledanja na samog sebe, dok pjesmu „Surgeon“ najbolje opisuje stih koji je St. Vincent uzela iz dnevnika Marilyn Monroe – „Best, finest surgeon, come cut me open.“ Pjesma „Cheerleader“ vjerojatno predstavlja najosobniju na cijelom albumu, dok je završna „Year of the Tiger“ građena na skepticizmu spram vlastite egzistencije. Istina, ovo je album koji je prožet tamom, nesigurnošću, istinski negativnog stava u svojoj prirodi.

Upravo se na toj negativnosti bazira i persona stvorena za album. Iako ni približno snažna kao one koje će doći, „Strange Mercy“ je napravljen sa slikom depresivne kućanice koja je ovisna o sedativima. Ova persona nikada nije postala svoj vlastiti svijet, no za St. Vincent je otvorila vrata novonađene slobode i umjetničkog razvoja.

„Strange Mercy“ je objavljen 2011. godine. Iduće je godine pak objavljena kolaboracija s velikim Davidom Byrneom, album naziva „Love This Giant“, a koji služi kao još jedna potvrda versatilnosti kojom barata St. Vincent.

Ipak, svoj je dotadašnji kreativni vrhunac ova glazbenica postigla 2014. godine, izdanjem albuma koji je jednostavno nazvan „St. Vincent“. Razlog je ovom nazivu vlastita sigurnost da je materijal albuma u potpunosti reprezentacija njene umjetničke snage. Uistinu, osobno smatram da je ovo jedan od najboljih albuma izdanih u zadnjih dvadeset godina i često ga smještam u isti rang kvalitete s albumima velikana kao što su David Bowie i Kate Bush. „St. Vincent“ se tematski bavi egzistencijom u ubrzanom svijetu tehnologije („Digital Witness“, „Huey Newton“) te nuspojavama koje donosi ta egzistencija, distopijska u svojem vlastitom postojanju. St. Vincent stvara djelo koje je futurističko u svakom svom aspektu – od atmosfere same glazbe do širokog spektra vizuala koji su najbolje opisani kao „vanzemaljski“. Album slijedi personu kovrčave, srebrne kose i kalkuliranih, robotskih pokreta. Ovu personu St. Vincent opisuje kao futurističkog vođu kulta, a cjelokupan album kao „party glazbu koju se može slušati na sprovodu“. „St. Vincent“ je osvojio Grammy za najbolji alternativni album godine te je time St. Vincent postala tek druga ženska kantautorica da osvoji tu nagradu od njenog začeća.

Idući je album St. Vincent objavila 2017. godine. Album je ovo potpuno drukčije estetike i atmosfere, a koji slijedi novu personu, nešto kričaviju, a s druge strane mračniju. Iako se „St. Vincent“ bavio egzistencijom u distopijskom svijetu tehnologije, to je bilo umjetničko djelo koje se može opisati kao ekstrovertirano i koje nužno ne crpi svu svoju snagu iz najemotivnijih kutaka autorice. Novo se izdanje, imena „Masseduction“, vratilo proživljavanju emotivno turbulentnih trenutaka prožetih ovisnošću („Pills“), željom za dominacijom („Sugarboy“, „Masseduction“, „Savior“) i depresijom („Smoking Section“). „Masseduction“ je vrlo osoban album, kulminacija godina stvaralaštva, eksperimentiranja i životnog iskustva. Sama je glazba više sintetička, puna umjetnih ritmova te nešto manje bazirana na gitarskim dionicama. Boje su kričave, a slike seksualne i provokativne. Najsjajniji trenutak predstavljaju singl „Los Ageless“ te vrlo zanimljiva „Sugarboy“.

3 RAZLOGA ZAŠTO VOLIM ST. VINCENT

Glazbeno putovanje ove glazbenice pokušala sam sumarizirati na najkraći mogući način. Ipak, nisam naglasila zašto je baš St. Vincent ta koja je na mene ostavila utisak koji me pokreće i inspirira već nekoliko godina. Već sam u nekoliko prijašnjih članaka iskazala svoj afinitet prema stvaranju lista. Taj ću afinitet probati primijeniti i ovdje. Evo tri razloga zašto istinski volim St. Vincent.

Inovativne gitarističke sposobnosti

Gitara je instrument koji je ključan za uspjeh St. Vincent. To je instrument koji pokreće njenu glazbu i koji je, u srži, i otvorio njen put ka profesionalnoj karijeri. O njenom se stilu sviranja vodi dugogodišnja polemika – neki tvrde da je ona jedna od najinovativnijih gitaristica današnjice, dok drugi smatraju da njeno sviranje nije ništa posebno ili tehnički zahtjevno. Ipak, pitanje se postavlja, jeli kompleksnost na tehničkoj razini zaista mjerilo talenta? St. Vincent uspijeva postići igru efekata koja dovodi do toga da njena gitara na trenutke niti ne zvuči kao gitara, već kao nešto što dolazi s neke druge planete. Ona je okrenuta ka stvaranju riffova, a ne sviranju jednostavnih akorda te je poznata po svojoj neiscrpnoj znatiželji da od svoga instrumenta izvuče najviše i najbolje. Usto, njena sposobnost da pjeva istovremeno svirajući riffove svirane prstima (St. Vincent je, naime, u većini slučajeva „fingerstyle“ gitaristica) je nešto što je zahtijevalo sate i sate vježbe i što ne može baš svatko.

Različite ere i različite persone kao testament kreativnosti 

St. Vincent za svaku eru svoga stvaralaštva kreira personu koja prati tu eru. Slično kao i kod Bowieja (a koji je jedan od njenih uzora), ta se persona ne sastoji samo od promijene vanjskog izgleda, već i od stvaranja čitavih alternativnih svjetova i cjelokupne estetike prožete kroz videe, slike i promotivni materijal. Dvije su najveće njene persone ona iz 2014. i ona iz 2017. Prva je persona pratila album“St. Vincent“ i bila lik futurističkog vođe nekog vanzemaljskog kulta, dok je druga bila domina kratke, ravne kose, mrtvog pogleda i okružena bojama izrazite kričavosti. Najavom je novog albuma (koji izlazi ove godine), prezentirana nova persona koja preuzima estetiku glumice iz kasnih sedamdesetih. Istina, postoje mnogi glazbenici koji svoju karijeru grade na personama, no St. Vincent je jedna od onih koji u to ulaze s izrazitom preciznošću, okom za detalje i maštovitom kreativnošću koja je uvijek jedan korak ispred svoga vremena – uvijek lagano nedostupna, a opet intrigantna. Upravo je ta kreativna preciznost nešto što St. Vincent može svrstati među kreativne genije modernog doba.

Kontrast nasilja i anđeoske nježnosti

St. Vincent uspijeva stvoriti glazbu koja ne zvuči kao ništa već znano svojom sposobnošću da spoji svoj gotovo anđeoski glas s pasivno-agresivnim tekstovima koji su puni nasilja, bijesa i sirove emocije. Osobno, to je emocija s kojom se ja mogu poistovjetiti i koja postaje ključna u mojoj ljubavi spram ove glazbe. Svjesna sam da mnogima takav negativan pristup ne odgovara. Ipak, ne može biti osporena briljantnost ove glazbenice da svoje vlastite emocije shvati na vrlo dubinski način te ih u glazbu prenese koristeći sve svoje adute i maštu na najbolji i najjedinstveniji način. Njeno stvaralaštvo (pogotovo u prvom kreativnom razdoblju) kontrast je želje za dominacijom i nesigurnosti u samu sebe, koji pak (u kasnijem razdoblju) prelazi u kontrast sigurnosti u samu sebe i nesigurnosti u svijet koji ju okružuje. St. Vincent raste sve više i više te sve više i više postaje određeni nedostižni lik koji ima potencijal da bude zapamćen za sve vjekove.

NOVI SINGL – PAY YOUR WAY IN PAIN

Nakon četiri godine St. Vincent je upravi objavila svoj novi singl „Pay Your Way in Pain“. Premijeru sam čekala strpljivo gledajući u ekran svog laptopa i odbrojavajući minute do trenutka prvog prikazivanja službenog videa. Vjerojatno zbog svoje velike ljubavi prema glazbi St. Vincent, u glavi sam već prije izdanja pjesme imala nekoliko ideja kakav će zvuk ova nova era donijeti. Kako sam naivna bila.

„Pay Your Way in Pain“ ne zvuči kao ništa što je St. Vincent dosad stvorila. Baš naprotiv, zvuči u potpunosti drugačije – čak do te mjere da potencijalno ne bih prepoznala da se uopće radi o njenoj pjesmi. Ovo je singl zvučno i estetski inspiriran sedamdesetima. Otvara ga živahna klavirska dionica koja naglo skače u ritam koji lagano podsjeća na grupu Eurythmics. Ipak, ova pjesma inspiraciju ne nalazi u elektronici osamdesetih, već u harmonijama i dinamici klasičnog zvuka sedamdesetih. Osjetan je utjecaj funka te je jasna inspiracija koju St. Vincent crpi iz legendi kao što su Kate Bush, Talking Headsi i Steely Dan. S druge strane, ona svoju glazbu oblikuje u nešto potpuno novo. St. Vincent ovim singlom najavljuje i novi album, a koji će se zvati „Daddy’s Home“ i biti objavljen 14.5.

„Pay Your Way in Pain“ najavljuje eru nove estetike i pogleda na glazbu koji, prema riječima same autorice, više nije toliko perfekcionistički, već slobodniji i ukorijenjen u jednostavnost. Ovo je vrijeme glazbene zrelosti i estetike koja nije kompleksna, već praktična. Osobno, ne mogu dočekati što je sljedeće. St. Vincent je zaista u pothvatu da ovu godinu učini sjajnom.

Foto: Matija Purgar