RECENZIJA: Sara Renar: “Šuti i pjevaj” – bez tišine, molim!
Treći studijski album Sare Renar istovremeno predstavlja odmak od ranijih radova i sintezu dosadašnjih interesa. Kroz proteklo desetljeće autorica se afirmirala kao jedna od rijetkih domaćih kantautorica koja se ne boji eksperimentiranja.
U skladu s tim, pjesme na “Šuti i pjevaj” grade se na repetitivnim strukturama koje su kroz upotrebu loopera obilježile njene žive nastupe, no zahvaljujući brojnim gostujućim glazbenicima zvuče još ambicioznije od promišljenog minimalizma nastupa i relativno recentnog koncertnog albuma “Gdje povlačiš crtu?”
Naglašena teatralnost izvedbe i dalje je točka koja će privući ili odbiti slušatelja. Renar koristi izvrsnu dikciju kao glavno izražajno sredstvo koje tekstove pune onelinera čini namjerno višeznačnim. “Šuti i pjevaj” najavljen je dvama namjerno konfrotracijskim singlovima. Naslovna pjesma jasan je istup protiv stavljanja u ladicu tzv. djevojaka s gitarom, dok je “Kapital” s gostovanjem Playground Hustle također prosvjedna pjesma, posvećena dominantnom ekonomskom sistemu u kojem živimo. Obje pjesme tonom značajno odudaraju od daleko intimnijeg i apstraktnijeg ostatka albuma, no možda su baš zato uspjele polarizirati publiku, pogotovo onaj njen dio glasan u negativnim komentarima koji se mahom mogu svesti pod nazivnik “pretenciozno”.
Meni je posebno zanimljivo vezivanje tog pojma za sve što je naglašeno teatralno i ambiciozno, kao da povišeni patos takve izvedbe automatski izaziva kontrašku reakciju. “Šuti i pjevaj” je album pun pjesama u trominutnom pop formatu, no aranžmani su svjesno pomaknuti, bilo prema art rock instrumentalizaciji, posebno izraženoj u upotrebi puhača u “Hana je već dugo budna”, bilo prema elektronici koja predstavlja kičmu gotovo svake pjesme. Cijela bit albuma sažeta je u prvoj rečenici ”Hana kaže ako je stanje permanentno, dušo, to onda nije kriza”.
U tom smislu “Šuti i pjevaj” je postapokaliptični album prepun dvoznačnih stihova koji se mogu, a i ne moraju odnositi na život u pandemiji. Višeznačnost je bila i dosadašnji zaštitni znak autoričinog rada, samo je sad hrabrijim, istodobno čvršćim i riskantnijim aranžmanima dobila novi instrumentalni okvir. Ovo je najzreliji album Sare Renar iako zbog svih navedenih karakteristika sigurno neće biti prihvaćen kao iznimno hvaljen prethodnik “Tišine” iz 2016. No u tom i je čar, neprekidno kročiti naprijed, čak i kad ne znaš što te čeka ili kad možda i nije najpametnije.
Foto: Marina Uzelac