BiH producent Mirza Rahmanović, kojeg prije svega znamo pod pseudonim Indigo i kao dio hip hop trija Frenkie, Kontra i Indigo, u svoj prvi solo album upakirao je snažne atmosferične zvukove s filmskom atmosferom koja mi vraća uspomene na neke od najvećih filmskih ostvarenja uz pratnju ništa manje važnih soundtrackova.
Gledam neki nordijski film, triler s puno zaokreta, a koji u sivilo današnjeg svijeta stavlja u fokus još mračnije teme, od nemilosrnih ubojstava do egzistencijalnih priča s malim dodirom znanstvene fantastike. A cijelu tu filmsku priču prati još nemilosrdnija glazba, djelo vjerojatno ukomponirano od strane velikog Vangelisa, ili također velikog Jean-Michela Jarrea, možda pokojnog Jóhanna Jóhannssona ili najnovijeg briljantnog imena te scene Ludwiga Göranssona. Puštam tu glazbu na zvučnike bratu, također poznavatelju filmske glazbe i pitam ga – “što misliš iz kojeg je ovo filma i tko bi ovo mogao biti”? Ne znajući o čemu pričam i što radim baca na stol imena poput Vangelisa. I pita me tko je to, a ja mu s ponosom kažem – Indigo, odnosno Mirza iz Tuzle koji je radio s Frenkiejem i Kontrom. Nije mogao vjerovati!
“Victoria” je njegov prvi solo album koji samo što nije ugledao svjetlo dana, a koji smo dobili na preslušavanje ovih dana. Izdavač je FM Jam, dakle u pitanju je nezavisni label koji okuplja najveća hip hop imena BiH scene, a Indigo je njihov najmlađi (?) član i ovo je donekle i njegov poduhvat, ali i poduhvat FM Jama.
Tamna je duša ovog albuma, jedno pulsirajuće iskustvo koje se i osjeti u samim skladbama (posebno u “Foundation” i “Orion”), a koje upravo podsjeća na priču s početka recenzije, neke nordijske filmove s takvom sličnom atsmoferom i ne mogu se oteti dojmu da je vjerojatno Indigo ljubitelj filmske glazbe jer se ovdje osjete određeni utjecaji pa čak i određeni soundtrackovi poput “Blade Runnera” (starog i novog), “Teneta” i “Dunkirka”, što zapravo i ne mora biti utjecaj, može biti samo nešto što kao slušatelj osjećam u svemu. Toliko mi brzo stižu informacije u glavu da me sve podsjeća i na Vangelisa, Jean-Michel Jarrea, čak i Kraftwerka, ali i neka novija imena poput Trenta Reznora ili Jeda Kurzela. Osjetim i drone glazbu, jedan avangardni ili artistički pristup glazbi koji svako malo razbijaju zvukovi syntha poput u “Memoriae”. Indigo nema straha ubaciti i neke klasične uzorke poput saksofona u pjesmi “Oddysey” ili opernog glasa u naslovnoj “Victoria” koja uz prvi singl “Wolves” jedina odskače od albuma i gdje možemo čuti neki brži ritam koji me onda podsjećaju na pionire elektronike (neke od spomenutih već).
Album “Victoria” je većinom futurističko putovanje u prošlost, odnosno vraćanje iz nekog recimo 23. stoljeća na 21. i kako naši nasljednici vide ovo vrijeme u kojem mi živimo. Zapravo je nevjerojatno da je ovaj kreativni produkt nastao s BiH scene koju neki znaju nepotrebno podcjenjivati, pogotovo u Hrvatskoj. A Indigo, prije i Frenkie, Kontra i Indigo te svakako Edo Maajka i neka još starija imena, dokaz su da su ti pojedinci u krivu. Kao što piše u naslovu – ovo je ozbiljna zelena karta do filmskog platna, ne samo filmskog platna nego i svijeta koji Indigo s toliko energije i volje istražuje da je polako postao i dio njega. Sjetimo se samo albuma “Egzil” snimanog u Tokiju kada je kreirao beatove i isproducirao materijal na svjetskoj razini ili albuma “20/20” rađenog u Los Angelesu. Nije to sve slučajno, mislim da je tu osim kvalitete bio prisutan i začin sudbine jer je Indigu suđeno da izađe iz naših skučenih okvira i posveti se zvukovima koje razumijemo, ali ih se ne usudimo plasirati.
Ovo je itekako hrabar materijal o kojem se mora pričati i želim ga imati na polici uz soundtrack albume “Antartica” i “Chariots of Fire” Vangelisa ili “More” Pink Floyda ili čak klasičnijeg “De Kassière” Davea Stewarta i Candy Dulfer. Nije ovdje poanta koje albume imam na polici, nego da je Indigo, bez obzira na puno manje iskustvo od spomenutih upravo dobio priliku biti među spomenutima. Mislim čak da nisam ovo izrekao samo pod nekim dojmom prvog slušanja jer mi je materijal u glavi danima i preslušao sam ga na razne načine, od slušalica, preko manjih zvučnika do hi fi sustava. Isti dojam ostaje. Petica!