RECENZIJA: Dubioza kolektiv: “#fakenews” – proslava uspomene na otvaranje novih radnih mjesta
1. svibnja 2021.
Music Box (10906 Članci)
Podijeli

RECENZIJA: Dubioza kolektiv: “#fakenews” – proslava uspomene na otvaranje novih radnih mjesta

„Prvi maj“ – pjesma na koju se zaključno s današnjim danom već 9 godina diljem regije razbacuje na okupljanjima u čast Međunarodnoga praznika rada.

Dubioza kolektiv i na zadnju albumu ima pjesmu koju bi valjalo uvesti u prvomajsku playlistu, „Take My Job Away“ – naravno, kada održavanje okupljanja ponovo bude bilo sigurno. O Dubiozi zaista nije potrebno puno reći, pa tako ni recenzirati, ali mali osvrt nikada nikome nije štetio.

Zamislimo scenu: Tutankamonov je sarkofag nakon više od 3000 godina u grobnici premješten u novi muzej u Egiptu i njegova je kletva službeno puštena u svijet – izvršen je napad kineskim biološkim oružjem nakon što su iluminati, predvođeni Billom Gatesom, rasprostranili 5G mrežu koja pogoduje takvoj vrsti rata. U međuvremenu su dinosaure u povijesti zamijenili divovi, a kraljica Elizabeta II. više nije iz roda reptila, nego drevnih vanzemaljaca. Također, ptičica je šapnula na uho Jeffreyja Epsteina da ga njezin sin miljenik, isto drevni vanzemaljac, planira pogubiti pa mu je taj isti ruski dron pomogao da pobjegne iz zatvora i sakrije se kod Hitlera na Antarktici. Osim njega, Avril Lavigne je isto živa i nije klonirana, ali je klon Britney Spears zatočen pod ključem njezina oca. A kako bi zataškala politički i društveno angažirane nove albume, MK Ultra je programirala Travisa Barkera da ode i zavede svijet valom nove verzije pop punka. Sve to skupa zajedno na jednoj velikoj, tako je, ravnoj ploči. Mislimo na isto – famozna dvijedvadeseta.

28. je siječnja prošle godine Dubioza kolektiv objavila svoj deveti studijski album, „#fakenews“. Netko bi možda pomislio da je za album takva naziva prikladniji datum 1. travnja, ali ovako zapravo, možda i slučajno, pada na 142. obljetnicu zaposlenja prvoga operatora telefona. Refleksna će asocijacija na riječi „fake news“ velikoj većini zasigurno biti prethodni američki predsjednik i njegove optužbe za lov na vještice tijekom i nakon elekcija 2016. godine, ali sintagmu je zapravo proslavila njegova protukandidatkinja koristeći je za opis procesa izmišljanja viralnih priča koje su se pojavile o njoj. Pa ipak, navedeni je fenomen star koliko i povijest – da nije bilo podmukle kampanje Oktavijana Augusta protiv svoja suparnika, Marko Antonije bi možda danas bio poznat kao prvi car Rimskoga Carstva. Nakon Cezarove smrti, Oktavijan i Marko Antonije su konkurirali jedan drugome, a kako je Marko Antonije pokušavao osvojiti Kleopatrinu ruku u Egiptu, Oktavijan je izradio kovanice s rečenicama na poleđini kako bi okaljao protivnikovu sliku – nešto kao zlobni tweetovi prvoga stoljeća prije nove ere. Nakon toga je osmislio lažnu Antonijevu oporuku u kojoj piše da se dao Kleopatri te želi biti pokopan u Egiptu, a ne u Rimu, i pročitao je javno ispred Senata na zaprepaštenje Rimljana koji su slušali. Kao da to nije bilo dovoljno, lažan je dokument sadržavao dezinformaciju da je pravi nasljednik Rimskoga Carstva sin Marka Antonija i Kleopatre. Antonije je proglašen izdajicom, a Oktavijan je ostao zapisan u povijesti kao prvi rimski car. Iako „fake news“ nije proizvod 21. stoljeća, nova tehnologija uvijek podrazumijeva i nove prikladne rasprave, pa je tako ovu dobu potreban kvalitetan razgovor o opasnostima baš onoga što i omogućava komuniciranje mase na svjetskoj razini, koji se već neko vrijeme i vodi. U duhu toga, Dubioza je izdanjem svojega polusatnog albuma odala počast jednome od samih početaka toga povezivanja, naravno, u svom stilu – proslava uspomene na otvaranje novih radnih mjesta.

José-Manuel Thomas Arthur Chao, slavni pedesetdevetogodišnji aktivistički francuski glazbenik španjolskoga podrijetla poznatiji pod kraćom varijacijom puna imena Manu Chao, sada već drugom po redu studijskom suradnjom s momcima potvrđuje da je domaći u njihovu opusu koliko i na njihovoj pozornici. Album otvara duet „Cross the Line“ čiji je animirani prateći videospot još 5. studenoga pretprošle godine osvanuo na YouTubeu i tako poslužio kao najavni singl prva diskografskoga izdanja Dubioze kolektiva od „Pjesmice za djecu i odrasle“ iz 2017. godine, ova puta namijenjenoga za međunarodno glazbeno tržište. Za razliku od prve suradnje, „Red Carpet“, s njihova sedmoga albuma „Happy Machine“ iz 2016. godine, „Cross the Line“ je tempom i doživljajem manje, ali atmosferom jednako „nabrijana“, te jednako sirovo i strastveno govori o slobodi trenutna prosječnoga čovjeka. Tim blažim tempom kao da se usporava i smiruje pjesma kako bi se poručilo da ne trčimo pred rudo, nego sagledamo veću sliku kako albuma tako i novinskih članaka kojima nas se svakodnevno obasipa ne bismo li modu lažnih i polovično ispričanih vijesti napokon ostavili u neugodnu i sramotnu periodu povijesti naše vrste prema kojemu će se budući naraštaji odnositi kao ostali čarobnjaci prema imenu ona najzlobnijega koji je kročio po Zemlji – „Onaj-Čije-Se-Ime-Ne-Smije-Izgovoriti“. Ova, pak, puta tekst pjesme nije primjenjiv samo na takozvane „Balkanske rute“, a riječi „bloody border“ imaju i doslovno i vulgarno značenje – pjesma dodatno dobiva na težini jer je, neplanirano, ali ne i iznenađujuće, poslužila kao svojevrstan uvod u ne samo album, nego i dotičnu godinu, kada se granice iz dana u dan otvaraju i zatvaraju, pa se to više ne događa, eto, tamo nekome dalekome Meksikancu ili Sirijcu čije nas se muke ne tiču, nego i obiteljima ostatka svijeta koje su rasprostranjene u više država ili gradova, ali i jednome balkanskome sezoncu.

Osim već poznata „padobranskoga“ glasa, sljedeće 4 pjesme albuma ugošćuju još 5 novih, ali i starih „padobranaca“. Prva je od njih duet „Space Song“ u kojoj je za refren zadužen jamajčanski reggae pjevač Earl Sixteen iz londonskog dub reggae elektroničkog sastava Dreadzone, a u instrumentalnu se dijelu jasno razabire truba Džamba Aguševa koju nakon vrlo uspješna, mnogi će s razlogom reći, hita „Boom!“ s albuma „Happy Machine“ objeručke dočekujemo u svim daljnjim suradnjama. Osim Aguševa, u pjesmi se razabire i prizvuk koji podsjeća na karakterističan zvuk benda Adi Lukovac & Ornamenti koji je, na svoj način, prethodio Dubiozi kolektiv. Pjesma još uvijek nema prateći videospot, ali ga možemo i sami zamisliti – crtaća animacija koja zbog vesela podtona instrumentalna dijela aludira na nevinu karakteristiku neiskvarenosti djeteta u svakome odraslome čovjeku i istinsku sanjivost ka bolju svijetu. Svaki se takav poriv za nečime boljim od trenutnoga obično i smatra djetinjastim, jer si viđen kao odrastao i odgovoran čovjek tek onda kada naučiš prilagodbom pristati na trenutno stanje, kada se naučiš nositi s protiv tvoje volje nametnutom situacijom – kada “Šutiš I Trpiš”, kao što je Dubioza već otpjevala 2008. godine na albumu „Firma ilegal“. Može se zamisliti melankoličan spot u kojemu nas Earl Sixteen i njegova raketa Almir vode sa sobom na put od ploče u i po svemiru, jer se ponekad zaista čini da je njemački filozof Arthur Schopenhauer bio u pravu s onim svojim: „Ovaj je svijet najgori od svih mogućih svjetova.“

Sljedeća je na listi gostovanja, a i na albumu općenito, pjesma „Minimal“ u čemu je uzvanik Toma Feterman iz francuska benda Soviet Suprem imao svoje prste. Ako je slušatelj do sada pomislio da je Dubioza odbacila prizvuk folka, prevario se. Ovdje se u album postupno uvodi i robotski zvuk koji će svoj vrhunac dosegnuti dvije pjesme poslije, u samoj sredini albuma, a u ovome obliku asocira na psa koji lovi zaigrana zeca po proljetnoj šumi, kao što i dečki love trend minimalizma. Ta naizgled kaotična elektronika izražena ritma samo testira slušatelja kako se on nosi s kaosom i provjerava je li spreman za ono što mu ostatak albuma ima za poručiti. „Catchy“ informirani i duhoviti cinizam odmah prelazi na stvar, bez dubinskih fraza, relativizma i stoznačja. Nakon nje, na redu je „Hoy Marijuana“ s odličnim ritmom za zaigrati kolo. Nastala je u suradnji s meksičkim latino ska rock reggae salsa cumbia osmeročlanim bendom Los de Abajo – nešto kao hispanistički Šaban Šaulić, po rastafarijanski. Ova je pjesma jedina ljubavna na albumu, pjesma o Mariji. Dubioza obično izbjegava da ih se gleda kao obične džanere pa da ih se ne shvati ozbiljno, ali se svako toliko pobrinu da predstave jasan stav o mnogima s razlogom najdražoj biljci i da u svoj album ubace zvuk srdačna kašlja. Ponavljanje „no trabajar“ je u ovoj pjesmi dobro došlo kao uvod u sljedeću, pa je tako zadnji gost kojega su primili u svoju kuću osnivač i predsjednik Robotske demokratske partije (RDP) Robby Megabyte, humanoidni robotski asistent razvijen u Francuskoj, a sastavljen u Bosni i Hercegovini uz pomoć 8 studenata Elektrotehničkoga fakulteta u Sarajevu. Dubioza je Robbyja odlučila ugostiti za stalno i učiniti punopravim članom sastava. Iako se obično najviše pada na onaj prototiv četveročlana rock benda, što je više članova u Dubiozi – to ih ima više za voljeti! Možda bi prvo što pada na pamet za „Take My Job Away“ bilo: „Vrlo futuristička pjesma i spot“, ali je ona zapravo više prezentna i auditivno i vizualno, ali i tekstualno.

Svaka gosta tri dana dosta – ostatak se albuma sastoji od 4 „čistokrvne“ Dubiozine pjesme, počevši s „Don’t Stop“, koja na stihove prethodne pjesme („starting to wonder is there any hope“) jasno izražava odgovor. Sljedeća je na redu ona na kojoj hvatamo zraka na koncertu – ono što su „Brijuni“ „Apsurdistanu“, a „Pionirska“ „Pjesmicama za djecu i odrasle“, to je „French Song“ „#fakenewsu“. U ovu je albumu Dubioza službeno propjevala i na francuskome jeziku čime je obogatila repertoar svjetskih jezika kojima se služi u svojoj glazbi, ali se predzadnjom pjesmom ipak vraća na engleski. Koliko god je Dubioza poznata po pjesmama koje prate, a često i predvode, prosvjede, „Dumb“ nagovara suvremena Gavrila Principa da odoli činu i da se mani nasilja, iako se to zadnjih godina učinilo gotovo neizbježnim. Album završava pjesmom koja dijeli naziv s njihovim 5. glazbenim albumom. „Wild Wild East“ djeluje kao odjavna špica kojom potvrđuju svoj autentični i postojani zvuk.

S obzirom na dosadašnji obrazac, mogli bismo sljedeći album dobiti „po naški“. Dubioza je jednom prilikom otkrila metodu kojom „namami“ svoje goste. E-mail se koji šalje, kaže, pokazao uspješnim u više od 65% slučajeva. Inspirirana nigerijskim princom iz naših mail pretinaca, naslovila ga je „You won Grammy Award 2021!“ te se u njemu predstavila kao buduća dobitnica prestižnih nagrada, a sve što izvođač ili izvođačica treba učiniti jest poslati vokale za refren pjesme. Držim prste da su na listi potencijalnih gostiju i poneki balkanski punk ska bendovi kao što su grčki Koza Mostra, turski Athena, moldavski Zdob si Zdub, ili nešto „jače“ kao što je anatolijska alternativa iz kojih se ističu maNga i Can Bonomo, ili suradnja na regionalnoj razini – Brain Holidays, Sassja, Aklea Neon. Svijetu bi zaista dobro došao i majstorski sklopljen spoj Dubioze i neke soul dive poput Zhavie ili Rihanne, a sve novine javljaju da je MK Ultra poslala Travisa Barkera i na Dubiozin prag. Uz Robbyja samo nebo je granica! S „padobrancima“ ili bez njih, Dubioza kolektiv je svojim opusom odredila atmosferu i žanr te ovim albumom potvrdila da se publika nema razloga bojati kako će biti jedan od onih bendova koji odjedanput niotkuda preokrenu stil za 180 stupnjeva. S vremenom je prizvuke svih žanrova iz kojih je crpila inspiraciju profesionalno sblendirala i sada su već dosta mutne granice i doseg istih.

Ponekad se čini kao da ima jedan album kojega obrađuje na razne načine, no to se nije pokazalo nimalo dosadnim – kroz albume uvijek vrti iste motive i poručuje iste poruke, ali je, izgleda, dokazala da ti motivi dolaze iz nepresušna vrela na sramotu ljudske vrste, ali sreću njezine glazbe. Marš, širenje svijesti, pitanje smisla nastavka borbe, potraga za svojim mjestom pod suncem, uspješno izrugivanje i zdrava doza žaljenja svojoj zajednici… Sve su to neizostavne i predvidljive teme koje njezina publika sada već i vjerno očekuje i željno iščekuje svakim albumom sve više. Činjenica da se Dubioza nakon toliko godina nadograđuje i ažurira, dovodi nove članove i kuca na vrata mnogim drugim glazbenicima samo je pokazatelj da je iskreni glas naroda i pravi dragulj na svjetskoj sceni kojega valja čuvati, kultivirati, a najviše njegovati. U jedno možemo biti sigurni – dok je svijeta, bit će i Dubioze.

Piše: Irena Grgić

Foto: Vedran Levi

Ocjena
4.5 out of 5

4.5

Vrlo dobro
4.5 out of 5