RECENZIJA: The Black Keys: “Delta Kream” – natrag u (blues) garažu
25. svibnja 2021.
Boris Abramović (171 Članci)
Podijeli

RECENZIJA: The Black Keys: “Delta Kream” – natrag u (blues) garažu

Kako se dogodilo skoro svakom pravom bluesmanu tako se i Danu Auerbachu i Patricku Carneyu, dvojici bluesmana znanima i kao The Black Keys, dogodilo da su u jednom trenutku završili na raskrižju iliti raskrsnici, i u tom trenutku su morali izabrati kojim će putem dalje krenuti.

Nakon odličnog albuma Brothers” iz 2010. godine izabrali su krenuti putem nešto lakših nota i ritmova, ali putem koji ih je doveo do možda i najveće slave od njihovog osnivanja i na tome putu se izrodila njihova najveća uspješnica do sada, album El Camino” i veliki cjelosvjetski hit Lonely Boy” koji ih je vinuo na sve top liste, televizije, portale i ostale. Nakon najveće slave ponovo je bila odluka kuda krenuti i ponovo su izabrali potpuno drugačiji put nego bilo koji kojim su kročili do tad i dobili smo Turn Blue”, jednu drugačiju, nešto crniju verziju The Black Keysa. Nakon njega opet biranje novoga puta na raskrižju, ali sljedeći album Let’s Rock” koji je nastao 2019. godine pokazao se kao nekakav ćorsokak i nije polučio skoro nikakav uspjeh. Pred kraj predstavljanja albuma na turneji Let’s Rock, Dan i Patrick zastali su u Easy Eye Sound studiju u Nashvilleu i u samo desetak sati u dva popodneva nastao je Delta Kream”.

Kako Dan Auerbach kaže: “Napravili smo ploču u čast Mississippi hill country blues tradicije koja nas je inspirirala od samih početaka, a te pjesme su za nas važne danas isto tako kao što su bile važne i od prvog dana kada smo Patrick i ja počeli zajedno svirati.

Već po najavnom singlu albuma, blues klasiku Crawling Kingsnake, koji pamtimo u bezbrojnim obradama, dalo se naslutiti da se Keysi vraćaju svojim korijenima i zvuku koji su imali na početku, na nekoliko svojih ponajboljih albuma. Osim ovoga na albumu je još deset, možemo reći starih blues klasika koje su izabrali predstaviti i obraditi u svojem stilu i odati počast njihovim autorima, a autori su u većini naslova R. L. Burnside, Mississippi Fred McDowell i ponajviše Junior Kimbrough. Ovome potonjem Keysi su već odali počast EP albumom Chulahoma” 2006. godine, koji nosi naziv po mjestu u kojemu je pokojni Junior Kimbrough imao klub ili kako se to u tim krajevima kaže, juke joint (pogledajte spot). Vjerojatno se u tom prostoru blues osjećao kao kod kuće, vjerojatno su ga svirali majstori zanata, možda ne tako glasno i izdistorzirano kao Dan i Patrick, ali svakako je bilo vruće.

Deseti album dua The Black Keys donosi upravo ono u čemu su oni najbolji i ono što najviše vole svirati, a to je bazični blues. Tako su počeli, a tu ih je doveo put koji su zadnji izabrali na raskrižju. Distorzirana gitara i bubnjevi za mene su jedna od dobitnih kombinacija zadnjih dvadesetak godina, a vjerojatno će tako ostati još neko vrijeme. Vratili su se ponovo natrag u (blues) garažu, a koji će put izabrati kada se ponovo nađu na raskrižju ostaje nam da vidimo.

The Black Keys imali smo prilike vidjeti na vrhuncu njihove slave na INmusic festivalu u Zagrebu, a imao sam te sreće da ih pogledam puno prije toga u klubu u Milanu, i u svakom slučaju bi prije izabrao nastup u klubu nego Jarun ili neki stadion. Upravo zbog toga se nadam kada se završi ova pošast koja nas je pogodila i kada se stvari ponovo vrate u normalu, a pod tim mislim da nam se ponovo vrate koncerti, da ću pogledati i poslušati The Black Keys u Zagrebu na predstavljanju albuma Delta Kream”. I to obavezno u nekoj Tvornici ili nekom sličnom klubu gdje bi ovakav vid svirke najviše došao do izražaja. Za neki manji prostor su ipak možda preveliki, ali bilo gdje da dođu bit će dobro došli. Ljudski se nadati da će sve ovo što nas je snašlo ubrzo proći, a i da ćemo njih i ovakve bendove ubrzo ponovo gledati kod nas.

A do tada ostaje nam da u ovom bazičnom bluesu uživamo u prostorima doma svoga.

Ocjena
4 out of 5

4

Vrlo dobro
4 out of 5