Premda je objavila samo dva albuma, “Pure Heroine” iz 2013. i “Melodrama” iz 2017., još uvijek jako mlada novozelandska glazbenica Lorde spada u jednu od najutjecajnih pojava pop glazbe desetih.
“Royals” je bio globalni hit čiji je precizni, oštri, ali zarazni electro minimalizam u direknoj opreci s tada iznimno popularnim maksimalizmom stadionskog EDM-a. Dugoočekivani nasljednik “Melodrama” je potvrdio da tada jedva dvadesetogodišnja autorica nije čudo od jednog albuma i jednog hita, a njegov slojeviti electropop prožet hip hop utjecajima ujedno je poslužio kao dokaz daljnjeg autorskog i zvukovnog razvoja. Premda nije imao veliki hit kalibra prethodnika, “Melodrama” je bio gotovo univerzalno prihvaćen kao jedan od najboljih albuma 2017., a u idućim godinama nove izvođačice poput Bille Eilish ili Clairo svojim su uspjehom potvrdile rastući utjecaj estetike koje je Lorde uspostavila na prva dva albuma.
U takvom kontekstu “Solar Power” predstavlja razočaranje. Baš kao i prethodnik, album je produciran je u suradnji s Jackom Antonoffom, sveprisutnim producentom koji je samo ove godine radio na albumima St. Vincent, Clairo i Lane Del Rey. Sva navedena ostvarenja naginju različitoj vrsti retro estetike i sva su izvedena s jasnom autorskom namjerom i zvukom posloženim u skladu s njom.
“Solar Power” pak brka vibru i sadržaj. Lorde i Antonoff koncipirali su album kao gotovo bešavni spoj post hippie kantautorstva i “Madchestera”, mogli bismo reći “Carol King susreće Primal Scream”. Super ideja na papiru. Najavni, naslovni singl, zahvaljujući poletnoj melodiji i zaraznom bubnju koji slučajno ili namjerno odaje počast legendarnoj “Loaded” spomenutih Primal Scream, obećava da bi sve moglo i solidno funkcionirati, no ostatak albuma nema ni približno dovoljno šarma ni refrena da izvuče zamišljeni koncept.
Nedavna ostvarenja Lane Del Rey i Billie Eilish kritizirana su zbog tematiziranja polarizirajućeg odnosa sa slavom i sasvim je jasno da slušanje nekog mladog i uspješnog kako se žali na taj isti uspjeh može izazvati kontraefekt. Lorde na “Solar Power” radi nešto slično, ali puno gore. Samokritična introspekcija može biti naporna i vjerojatno nije ni zamišljena da se svidi svakom, ali novopronađeni njuejdžizam nakon više puta istaknutog puta na Antarktik, unatoč opetovanim vapajima brige za okoliš djeluje nevjerojatno privilegirano i pogrešno u doba globalne pandemije. Miljama udaljeno od stvarnog svijeta.
S perspektivom ovog albuma se teško identificirati ponajprije jer su pjesme gotovo nepostojeće ako ih se gleda izvan gledišta puke glazbene kulise. Lijepo je da je Lorde sretna i puna pozitivnih misli, no mogla je to isporučiti unutar kolekcije pjesama koja ne djeluje kao djelo nekog tko se prvi put napušio i ima pristup skupom studiju.
Foto: Ophelia Mikkelson Jones