All Points East festival održava se u Londonu (Victoria Parku) od 2018. godine s jednom preskočenom godinom zbog koronavirusa, a treće izdanje proteklog vikenda dovelo je najslabiji line up do sada.
Možda najslabiji line up u smislu najkomercijalnijih ili najrazvikanijih imena, ali itekako dobar pop i indie line up od kojih se najviše ističu London Grammar, Foals, Bombay Bicycle Club, Jamie XX, Jorja Smith, Caribou, Bicep, Mura Masa i Celeste. Kako sam svoj put u London ravnao prema nekom glazbenom događaju, vezao sam ga uz All Points East Festival i odabrao prvi dan prije svega jer sam veliki obožavatelj London Grammara, a njih nisam do sada uhvatio uživo. Iako je festival počinjao od ranih poslijepodnevnih sati, čak i blizu podneva, nikome to nije smetalo, kako zbog ljepote samog Victoria Parka, tako i zbog lijepog vremena koje je taj tjedan zadesilo London. Lijepog za njih, a za nas kao stvorenog za jaknu ili duge rukave. S druge strane, Britanci u razgolićenom izdanju bez bojazni za možebitne posljedice od, što bi naše bake rekle, hladnog betona i golih bubrega. Ciljao sam na to da stignem dovoljno rano kako bih uhvatio jednu zanimljivu glazbenu senzaciju ili glazbeni projekt, a to su Sons of Kemet. U pitanju je britanska jazz grupa s dozom avangarde i psihodelije, a koja u svojem sastavu ima saksofon, klarinet, tubu i dva bubnjara, te miješaju jazz, rock, karipsku folk i afričku glazbu. Zvuči jedinstveno u namjanju ruku, zar ne? Očito su dosta popularni u svojem domu jer je na njihov nastup pohrlilo tisuće Britanaca koji su se razbacali ispred pozornice, odnosno po livadi Victoria Parka. Njihov kratki nastup, kakvi su inače na festivalima, popraćen je ovacijama i bio je pravo zagrijavanje po toj hladnoći ili što bi Britanci rekli – lijepom vremenu.
Površinom jako veliki prostor festivala imao je nekoliko pozornica, glavne istočne i zapadne glazbene pozornice, zatim veliki šator koji prima tko zna koliko tisuća ljudi, te manje electro ili hip hop pozornice. Sa zapada gdje su bili Sons of Kemet zaputio sam se do krajnjeg istoka gdje je taman pri kraju bio nastup zanimljive kantautorice, Amerikanke britanskih i jamajčanskih korijena Celeste. Nisam je nešto imao prilike slušati i studijski, a kamoli uživo, no također je okupila mnoštvo publike. Najveće oduševljenje izazvali su hitovi poput plesne “Stop This Flame” i emotivne “Strange”.
S obzirom da je bio veliki razmak između ovog i sljedećeg nastupa na East Stageu, odlučio sam otići na neki manji stage gdje je nastupao, kako bi rekli tamošnji mediji “the industry’s next big thing” Sad Night Dynamite. Kombiniraju hip hop, Brit pop, odnosno bendovski pop, electroniku i druge žanrove, a izazvali su moju pozornost prije svega zato što sam čuo neke vriskove publike koje nisam mogao zanemariti. Iako je u pitanju skroz mala pozornica ludilo i energija među publikom bili su nevjerojatni. U početku su vokalno dosta falšali, ali kad su ušli u groove stvorili su pravu plesnu atmosferu i greškama više nije bilo mjesta. Dosta melodično sa zaraznim beatovima, plesno, a s obzirom na činjenicu da su na pozornici osim vokala i bubnjevi, klavijature i gitare nemoguće je izbjeći dobru atmosferu.
Došlo je vrijeme da se vratim na istok jer je na pozornicu taman došla Jorja Smith, engleska R&B i pop kantautorica, koju je publika već toliko prihvatila da je na njezinom nastupu bilo najviše ljudi do tog trenutka. Bila je iznimno uzbuđena zbog ovog nastupa, pogotovo zato što se sve otvorilo uslijed najgore korona krize. Toliko je bila uzbuđena da je već na drugoj pjesmi “Addicted” zaboravila tekst, ali publika je to jako simpatično prihvatila. Izvrsnih vokalnih sposobnosti, Jorja je pokazala da savršeno može kontrolirati glas pogotovo u brzim prijelazima iz niskih u visoke lage pa u nekim trenucima podsjeća i na Beyonce. Impresivan je i njezin falsetto koji je vladao nekim soul i R&B trenucima seta, a bez obzira na sjajne emotivne izvedbe balada publika je najviše uživala u onim brzim, plesnim pjesmama. Ne znam je li razlog bio da se zagriju na hladnoći jer su sada i debelokošci Britanci počeli dukserice nositi. Zadnjih pola sata nastupa bio je dosta atraktivan, a uz cijeli niz plesača, vrlo dobar bend i odlične prateće vokale, Jorja je svoj All Points East koncert završila prikladnim mash upom plesnih pjesama.
Nevjerojatna je gužva bila na All Points East festivalu, ne u smislu nekakvih zastajkivanja ili redova na štandovima s pićem (jer toga doista nije bilo zbog čega su Britanci možda i ponajbolji u Europi po organizaciji), nego jer je po mojoj procjeni ovaj festival pohodilo sigurno 20 tisuća posjetitelja, ako ne i više. Teško je procijeniti jer je u pitanju velika površina, a nigdje nisam ni mogao pronaći točnu informaciju koju možda baš i ne žele isticati u ovo vrijeme koronavirusa.
Najviše publike, razumljivo, došlo je na nastup London Grammara, trenutno jednog od najpopularnijih svjetskih indie pop bendova, a koji je stigao na krilima ovogodišnjeg novog studijskog albuma “Californian Soil” koji je označio i njihov ponovni diskografski zalet, ali i jedan novi zvuk. Album je odmah po izlasku sletio na najviše mjesto UK charta, stoga nije ni čudo što je publika već znala sve nove pjesme koje su te večeri izvodili. Otvorili su s monologom frontwoman benda Hannah Reid uz koji je išao instrumentalni dio tih dana otkrivene orkestralne verzija pjesme “Lord It’s A Feeling”. Svoj izlazak na pozornicu obilježili su prvo izvedbom pjesme “Californian Soil”, ali i još jedne nove skladbe “Missing”. Niz novih prekinuli su s hitom “Hey Now” da bi se ponovno posvetili novom albumu i pjesmama kao što su “Lord It’s A Feeling”, “I Need the Night”, “How Does It Feel” i “Baby It’s You” koja je imala najbolju reakciju kod publike. A onda su zaredali svoje starije hitove – “Big Picture”, “Hell to the Liars”, “Wasting My Young Years”, “Strong”, “Metal & Dust” i “Lose Your Head” za kraj samog nastupa. Potonja je na kraju izvedena i u remix verziji, a kako bi, kako je rekla Hannah, omogućili publici i jedan pravi klupski party trenutak s obzirom da ga nisu imali već dugo vremena. Laseri su se tada maksimalno proširili Victoria Parkom uz sjajan stage light i vizualne efekte, a publika se doista ponašala kao na partyju. Posebno bih htio pohvaliti vizuale ovog koncerta po kojima se moglo vidjeti da su London Grammar vjerojatno i najveći headliner ovog cijelog festivala. Hannahine vokalne sposobnosti ponovno su došle do izražaja iako se znala osjetiti trema u njezinom glasu koja izaziva nervozni vibrato, ali općenito cijeli bend je bio svirački na visini zadatka.
Britanci su položili u organizaciji festivala nakon velike korona krize, koja doduše traje i dalje, ali u manjem intenzitetu. Britanci su ujedno i jedna od prvih nacija koja se u potpunosti otvorila, ali vjerujte, jako su pažljivi. U cijelom Londonu na svakom koraku su dezinficijensi, dosta ljudi nose maske uz činjenicu da je i velika procijepljenost među Engletima, sigurnost je na visokoj razini, a sve su pretvorili u beskontaktna plaćanja i to doslovno na svim mjestima. U restoranima se naručuje preko QR koda i posebnih aplikacija kako bi se što više izbjegavao bliski kontakt s konobarima. Ulaz na festival nije bio jednostavan, postojala su tri sigurnosna prolaska, ali je sve išlo glatko. Ulazilo se uz predočenje Covid putovnica, EU digitalnih potvrda ili njihovih NHS potvrda, odnosno uz negativan test. I na samom festivalu sve se plaćalo beskontaktnim putem, no tek se u sljedećim danima očekuje pravi test, odnosno jesu li ga Britanci doista položili. Prije All Points East festivala nekoliko britanskih festivala bilo je pravo žarište koronavirusa, a vidjet ćemo je li i London na toj karti.
Ono što mi se nije svidjelo na samom festivalu jesu sami ljudi, Britanci su nevjerojatno glasni, ne obraćaju toliko pozornost na koncerte koliko na partijanje, cuganje u nevjerojatnim količinima, da ne govorim o drugim opijatima. Svejedno mi je na čemu su ljudi dok god ne ometaju ono zbog čega smo svi došli, a to su koncerti. No, London Grammar i druge izvođače nisam mogao čuti u punom kapacitetu upravo zbog britanske publike. Stalno ste pod dojmom da je razglas pretih, ali nije, bio je vrlo dobar, no uništavali su ga glasni povici, zviždanje, deranje, partijanje. Zasmetalo mi je itekako jer sam došao zbog glazbe, a ne zbog preseravanja kao mnogi drugi. Tako da su Britanci možda položili, ali i pali ispit u isto vrijeme. Ali dobro, razumijem ih, izašli su nakon dugo vremena i to na jedan ovakav festival pa su se možda i previše opustili. Nadam se da nije ovakvo stanje baš na svim njihovim festivalima jer bih onda svakako izbjegavao takva okupljanja. Vjerovali ili ne, na nekom koncertu mi je u glavnom fokusu glazba, a za sve ostalo ima vremena i trenutka na nekim drugim mjestima. Ipak, lijepo je biti dio jednog britanskog festivala, pa makar i na jedan dan ili jednu večer, osjetiti neku drugačiju atmosferu od naše i čuti neke bendove koji rijetko ili nikako ne dolaze na naša područja. I da, Britanci su se ponašali točno kao Švicarci, svaki nastup počinjao je, malo je reći u minutu, više u sekundu.
Foto: Nikola Knežević