Priznajem da je možda čudno razmišljati o Iron Maidenu kao o nekoj neobičnoj vrsti jam benda koji ne improvizira nego svira kompozicije, no gotovo svi njihovi recentni albumi odaju upravo takav dojam.
Njihov sedamnaesti album ne donosi ništa na što publika nije navikla manje-više od povratka Brucea Dickinsona u bend prije dvadeset godina. Bend svakim izdanjem sve više zvuči kao ono što zapravo i jesu, skupina ostarjelih metalaca odraslih na hard i prog rocku sedamdesetih. Njihovi noviji albumi ne posjeduju naboj ni energiju klasičnih ostvarenja iz osamdesetih poput “Number of the Beast”, “Powerslave” ili “Seventh Son of The Seventh Son”, no svejedno predstavljaju bend koji unutar vrlo usko definiranog prostora itekako promišlja glazbu koju stvara.
Labavo orijentiran oko ratne tematike, “Senjutsu” na momente podsjeća na irski bend Primordial, ne toliko glazbom, koliko “gorkim trijumfalizmom” koji prožima večinu materijala. Unatoč raskošnim refrenima, klasičnom galopu bubnjeva i ostalim zaštitnim znakovima benda na albumu dominira izrazito opori ton koji se može shvatiti kao kritika same tematike, ali i meta poruka o stanju benda čiji su članovi večinom zakoračili u drugu polovicu šezdesetih godina života.
Sve navedeno bi moglo uputiti na to da je “Senjutsu” plod rada benda na kreativnom automatskom pilotu. No to se, baš kao ni za većinu njihovih novijih albuma, ne može reći u potpunosti. Tu se vraćamo na početnu premisu o neobičnom jam bendu.
Maideni možda ne uživaju toliko u pisanju pjesama, vrteći se uvijek oko istih struktura, utjecaja i tematskih preokupacija, ali se definitivno čuje da uživaju u sviranju. Bend vam neprekidno daje do znanja da su u njemu čak tri gitarista i njihova međuigra je gotovo redovno ono što spašava pjesme od dosade. Gitarske solaže su najsvjetlija točka ovih pjesama jer su uvijek melodiozne i skoro narativne u čistoći emocija koje izražavaju, a to doista nije često kod bilo kojeg metal benda.
Maideni se ne trude biti najbrži, najbolji, najbrutalniji. Rade svjesno staromodnu glazbu koja posjeduje, možda i parodoksalno za žanr, određenu meditativnu kvalitetu predvidljivosti, ali i opuštenosti i utjehe koja iz nje proizlazi.
Foto: Ivan Matković