RECENZIJA: Mate Škugor: “Glazba za Žedno uho” – fantastična kombinacija autobiografije, dnevnika i rock enciklopedije
23. rujna 2021.
Boris Abramović (176 Članci)
Podijeli

RECENZIJA: Mate Škugor: “Glazba za Žedno uho” – fantastična kombinacija autobiografije, dnevnika i rock enciklopedije

Da nije bilo ove pošasti od pandemije koja nas je zadesila prije više od godinu i pol dana ne bi vjerojatno bilo ni ovoga bisera od knjige koju je Mate Škugor napisao, kako kaže, zbog toga što je odjednom imao dosta “viška” vremena pa je za stvari koje su se godinama kupile u njemu napokon našao vremena da ih razvrsta i uobliči u ovu knjigu.

Ova knjiga u izdanju glazbene knjižare Rockmark pitka je kombinacija Matine autobiografije, njegovog osobnog dnevnika ili memoara koji kroz formu skoro pa nekakve rock enciklopedije seciraju njegov život, od odrastanja u rodnom Šibeniku do dolaska u Zagreb na fakultet i nastavljanja intenzivnog druženja s muzikom, što kroz ploče (i kasete), što kroz koncerte koje je kasnije većinom sve sam i organizirao.

Priče Matinog dnevnika vode nas kroz priče o pločama važnim za njegovo odrastanje i sazrijevanje koje je otvorio sa Springsteenovom Nebraskom” iz 1982. godine, a zatvorio s A Hero’s Death” sjajnih Iraca Fountains D.C. iz 2020. godine. Između njih je sve ono (ili ne sve, ali ono najvažnije) što mu je kroz glazbu otvorilo neki drugi svijet. Tu su The Stooges i The Velvet Underground, tu su The Jon Spencer Blues Explosion, Sonic Youth i Pixies, a naravno tu su i Gang of Four, Mark Lanegan, The National i The Fall, da nabrojim samo neke od najvećih ili njemu možda najdražih.

Drugi segment, ali možda i najvažniji je Matin ogromni kulturni doprinos koji se ogleda u ogromnom broju koncerata koje je organizirao, što samostalnih nastupa bendova, što kroz nekoliko festivala koje je pokrenuo, zagrebačke Žedno uho i NO Jazz, te morske Terraneo i Super uho, da spomenemo samo najveće. Popis koncerata koje je organizirao je na kraju knjige i kada ga pročitate – uf!

Velika hrpa ljudi je veliku hrpu svojih glazbenih heroja vidjela uživo samo zahvaljujući Mati. Čovjek je to koji je imao jednostavan recept – ako mu se neki bend posebno sviđa ili ima posebno značenje u njegovom života, onda je taj isti bend i doveo u Hrvatsku. Doduše, izgleda jednostavno, ali zasigurno i nije baš tako.

A jedna od najboljih stvari kod Mate što se tiče koncerata je ta da je uvijek na svojem koncertu bio u publici i to u prvim redovima. Sjećam se recimo da smo u Primoštenu na Super uhu, dok su Algiers razvaljivali na bini, nas dvojica razvaljivali ogradu u prvom redu. E to je Mate i to mi je odlično u njega.

Bio sam na hrpi “Matinih“ koncerata, bio sam i na hrpi “Matinih“ festivala, a sada kad sam na kraju knjige pročitao popis svega što je organizirao krivo mi je da nisam bio na svima. Knjiga je ovo o odrastanju uz odličnu muziku, knjiga je ovo o odličnim bendovima, odličnim koncertima i jednom nekada odličnom, a danas pokojnom biciklu koji je kada je trebalo odradio odličan posao.

U predgovoru knjige glazbeni novinar Aleksandar Dragaš, još jedan od likova koji je veliki dio svoga života posvetio glazbi, organiziranju koncerata i menadžiranju bendova, za Matu kaže: “…kad god netko ovdje spomene riječ kultura meni na pamet prvo padne ime Mate Škugora bez čijeg bi doprinosa kulturni i društveni život Zagreba i Hrvatske od kasnih ’90-ih do pandemije korone bio bitno siromašniji i jadniji…”

I Boris Jokić u zatvaranju knjige Matu Škugora predstavlja kao jednog od spasitelja današnjeg Zagreba: “Bez njegove energije, istančanog glazbenog ukusa i kilometara provedenih na biciklu ovaj bi grad imao provincijalnu sudbinu kao i stotine drugih, ulovljenih u tranzicijske ralje…Njegova je knjiga najljepši podsjetnik na dane slave nama koji smo s njim bili na toj biciklističko-glazbenoj ruti i najbolji poticaj onima koji će u nadolazećim desetljećima spašavati gradove i ljudske sudbine.”

Toliko koncerata “kapitalnih“ bendova koji su slavni došli u Hrvatsku (recimo The Fall) ili su slavni postali nakon što su došli u Hrvatsku (recimo The National) nitko ovdje nije organizirao više nego Mate. Pred kraj Mate nije mogao, a da ne istrese i određenu količinu gorčine i to prvenstveno prema, a kome drugome nego politici. Njegov rad i njegov entuzijazam nerijetko su nailazili, da parafraziram, na gluhe uši i slijepe oči politike, koja jednostavno nije prepoznavala potencijal onoga što je bio Matin doseg.

Nadam se da ipak još nismo bili na zadnjem koncertu koji je Mate Škugor organizirao kao i da ovo nije zadnje što ćemo čitati od Mate Škugora. Puno je toga još ostalo neispričano, a i puno bendova još čekamo u Hrvatskoj. Možda ih samo Mate može dovesti, tako da se nadam da vrata nisu do kraja zatvorena.

Knjiga koja ima možda i simboličan broj stranica (365), čita se prvi put skoro pa i u dahu, pogotovo ako ste dio te generacije koje se knjiga dotiče, a svako sljedeće čitanje možete početi na bilo kojoj stranici koju otvorite. Vjerujte, bit će vam uvijek zanimljivo.

Knjiga za svaki dan u godini.

Knjiga Glazba za Žedno uho” više je nego idealan poklon, pogotovo nekome tko je možda kao i ja veliki zaljubljenik u glazbu i koncerte ove vrste i “onoga“ doba. Siguran sam da ću je i ja imati kome pokloniti iako mislim da svi moji “takvi“ prijatelji knjigu već imaju.

Hvala Mati i hvala Rockmarku što su nas počastili s ovakvim jednim biserom.

Ocjena
5 out of 5

5

Izvrsno
5 out of 5