TAJ FILM (NE)ĆEŠ GLEDATI: Vlado Simčić Vava otkrio svojih 10 najdražih filmova
15. studenoga 2021.
Nikola Knežević (2594 Članci)
Podijeli

TAJ FILM (NE)ĆEŠ GLEDATI: Vlado Simčić Vava otkrio svojih 10 najdražih filmova

Nastavljamo s našom redovnom i relativno novom filmskom rubrikom “Taj film (ne) ćeš gledati”, a uoči dekadnog izbora najboljih filmova u povijesti (Sight & Sound Poll) koji organizira Britanski filmski institut.

Iako za sebe kaže da nije osobiti filmofil i da njegovu listu možda treba i zaobići, kultni riječki glazbenik Vlado Simčić Vava (En Face, Laufer, Paraf, Blagdan Band), posložio nam je svojih top 10 filmova po kojoj se može reći da ipak nije u pravu i da svakako ovu listu trebate pogledati, upiti i ako ste koji film propustili – svakako pogledati.

“Naklonjen sam uglavnom jednoj kinematografiji koju nalazim izuzetno toplom, mediteranskom, punom strasti, neskrivenih emocija, duhovitih dijaloga, sve u svemu, bunarom bujajućeg života. Naravno, uvrstio sam i neke izuzetke, koje uključuje spektakularne efekte, kojima, naravno, nisam nesklon”, kaže Vava i predstavlja svojih 10 koje je čak poredao od manjeg najdražeg do najdražeg:

10. Roberto Benigni: Život je lijep (La vita è bella, 1997.)

Benignijevo remek-djelo s iznimno teškom pričom pretvoreno u duhovitu, veselu zgodu, sjajna gluma životnih partnera i briljantna režija. Gledljivo s najmanje tri paketića papirnatih maramica.

9. Peter Jackson: Gospodar prstenova trilogija (Lord of the Rings Trilogy, 2001. / 2003.)

Obožavatelj sam Tolkienovih romana, njegove mašte utemeljene na mitovima Britanije, stoga sam jedva dočekao Jacksonove uratke, koji su me držali zarobljenog uz stolicu u kinu. Vremenom smo se trilogijom predozirali jer dolazi sa svakim Božićem i Novom godinom na male ekrane, no to ne umanjuje fantastičnu izvedbu glumaca, redatelja i vjerno prikazan narativ Tolkienovih priča.

8. Pedro Almodovar: Sve o mojoj majci (Todo sobre mi madre, 1999.)

Almodovarov je opus znatno širi, dakako, no ovaj sam naslov izabrao bez osobitog razloga – estetika je zadivljujuća, tema transseksualnosti kao tabu se razbija na topao i nevulgaran način, a Penelope Cruz nastavlja biti neodoljivom ma kakva joj se uloga dodijeli.

7. Federico Fellini: Slatki život (La dolce vita, 1960.)

Fellinijev CB maestralni film s Marcellom Mastroiannijem u glavnoj ulozi mangupa novinara hedonista. Anita Ekberg se šeta rimskom fontanom, a helikopter prevozi kip Isusa na samom uvodu filma! Može li biti bolje provokacije? Ne zaboravimo i epizodnu, ali meni nezaboravnu, ulogu Njemice Nico. Iz jednog drugog razloga mi je također neizbježna u ostatku života.

6. Federico Fellini: Amarcord (Sjećam se, 1973.)

Još jedan Fellini, ovaj puta kolorirani, bez spektakla, međutim. Priča nas odvodi u talijanski fašizam s početka tridesetih, ali s velikim ironičnim odmakom prema toj temi i Mussoliniju općenito. Nezaboravna scena kad ujak s visokog drveta urla ‘želim ženu!’. Nešto poput ‘zvaću decu! Deco!’.

5. Slobodan Šijan: Maratonci trče počasni krug (1982.)

Šijanova (tragi)komedija je vrhunac filmografije koja se svojedobno zvala jugoslavenskom. Ne znam nikoga iz svog okruženja, a da ne zna citirati barem jedan dio urnebesnih dijaloga kojim film obiluje. Topalovići kao prvi kapitalisti shvaćaju da je smrt unosna. ‘Umro Pantelija! Ajde?!’

4. Stanley Kubrick: Odiseja u svemiru 2001. (2001: A Space Odyssey, 1968.)

Ovaj sam naslov nabavio u svim formatima – na ploči imam soundtrack, na VHS-u originalnu verziju, a na DVD-u neku proširenu s dvije i pol sekunde nečega što nije bilo prethodno viđeno. Nikada se nisam zasitio sporošću kadrova, slow motion dijelova, minimalnim dijalozima i Halovom, nazovimo je, zlobnom demencijom. Remek-djelo znanstvene fantastike, spoj briljantnog pisca, Clarkea, i nesputanog tehničkim mogućnostima onog doba, redatelja Kubricka.

3. Jean-Luc Godard: Do posljednjeg daha (À bout de souffle, 1960.)

Jean -Luc Godard je debitirao ovim filmom, Jean Paul Belmondo briljira u ulozi kriminalca koji bježi od policije. Iznenadne promjene kadrova, izbjegavanje linearne naracije učinile su ovaj film potpuno novom redateljskom vizijom. Negledljiva je verzija s Richardom Gereom iz osamdesetih. Godard mi je izuzetno važan zbog toga što je vjerno bilježio nastanak “Sympathy for the Devil” i ubrzano rastakanje Briana Jonesa pred kamerama je bolno, ali necenzurirano.

2. Richard Donner: Pretkazanje (The Omen, 1976.)

Nikad nisam bio tako prestrašen nego li nakon gledanja malog Antikrista Damiena, pa sam 2 puna sata molio sestru da me pričuva u sobi dok ne zaspim. Nije joj bilo teško, jer u protivnom bih je gnjavio cijelu noć trepereći od sjena koje su mi se pričinjavale i para crvenih očiju koje su vrebale iz mraka. Brrrr! Zastrašujuće i apsolutno jezivo. Ništa čudovište, samo atmosfera.

1. Paolo Sorrentino: Velika ljepota (La grande bellezza, 2013.)

Nepredvidljivo, na samom vrhu ove neurotične top liste, talijanski film. Dekadencija započeta s “Dolce vitom” ovdje doživljava puni cvat. Opet je Rim u glavnoj ulozi, a bonvivan Jep vas vodi kao Vergilije Dantea kroz grad, pun likova koji žive hedonistički, obilazeći umjetničke performanse i razne zabave, gdje se uglavnom dosađuju ali i uživaju istodobno, ironično komentirajući izvedbe ili goste. Nostalgična priča o davno izgubljenoj ljubavi ispričana s puno topline i emocija.