RECENZIJA: Opera “Tosca” Giacoma Puccinija u The Royal Opera Houseu u Londonu – la divina
16. prosinca 2021.
Željko Mirković Miki (174 Članci)
Podijeli

RECENZIJA: Opera “Tosca” Giacoma Puccinija u The Royal Opera Houseu u Londonu – la divina

Melodrama u tri čina i jedno od najpoznatijih djela opernoga repertoara izvedeno je u londonskom hramu umjetnosti čemu su mogli svjedočiti i gledatelji u Cinestaru i drugim kino dvoranama u svijetu.

Prije nekoliko godina posjet Rimu povodom koncerta U2 na rimskom Olimpicu bio je prilika da se obiđe Vječni grad. Uz uobičajeno divljenje zgradama i ljudima koji u sebi nose tisućljetnu povijest imali smo sreću da nam je o pojedinim stvarima iz domene umjetnosti govorio gospodin Lešaja. Renesansni čovjek. Čovjek kulturne širine i dubine; prije svega čovjek opere. S kakvim je osjećajem govorio o “Tosci” i Pucciniju i to na autentičnim lokacijama na kojima se odvija radnja prvoga odnosno drugoga čina legendarnog djela. Bilo je poučno, bilo je lijepo i bio je to korak bliže na putu zaljubljivanja u verismo.

Premijera “Tosce” bila je prije više od 120 godina, a radnja ovoga djela smještena je u 1800., vrijeme kad su povijesna previranja u Europi bila iznimno snažna. Napoleon, Austrijanci, revolucionarne težnje, san o slobodi, lome se preko leđa glavnih protagonista na talijanskom tlu. Cesare Angelotti, konzul bivše Rimske Republike, bježi iz zatvora i traži utočište u crkvi Sant’Andrea della Valle, a u bijegu mu pomaže slikar (i romantik) Mario Cavaradossi. Slikareva ljubavnica Tosca, strastvena i ljubomorna, inače sopranistica (i u radnji i u djelu; i zato verismo, opera realizma) upada u vješto isprepletenu mrežu Scarpije, istražitelja koji će svojim vještim manevrima dovesti našu junakinju na početak (tragičnoga) puta bez povratka. Briljantne izvedbe očekivali smo i dobili od Elene Stikhine (Tosca) i Alexeya Markova (Baron Scarpia), a posebno se svidio mladi britanski tenor Freddie de Tomasso u ulozi Cavaradossija. Sudeći po reakciji publike u dvorani, ali i Tweetovima kino gledatelja u stankama između činova, ovo uprizorenje Puccinijevog poznatoga djela bilo je (i jest) pun pogodak. Zbor i orkestar izvanredni (dirigentica je Oksana Lyniv), a o produkcijskoj raskoši da ne govorimo. Dodanu vrijednost daju i izvanredno vođeni razgovori s protagonistima i direktorom londonske Opere Oliverom Mearsom između prvoga i drugoga, odnosno drugoga i trećega čina. Koloplet događaja (emocionalni i akcijski rollercoaster) i triler koji vas ostavlja bez daha, u fabularnom i izvedbenom smislu, nastavlja se u drugom, a kulminaciju doživljava u trećem činu. I, iako je „gad“ Scarpia završio svoje „poslanje“ na ovom svijetu, uspijeva razoriti svijet naših junaka. Svijet o kojemu su sanjali i kojemu su se nadali. Svijet u kojemu je najvažnija – ljubav. Tragično bolno ali i tragično istinito.

Foto: YouTube Screenshot

Istina je i da ovakvi programi jesu najbolje što  am može ponuditi „kino s pet zvjezdica“. Možda zvuči elitistički ali, uz sve dužno poštovanje prema recentnom repertoaru i nadolazećim filmovima koji će se boriti za prestižnu Akademijinu nagradu, te popratnim sadržajima koje Cinestar nudi – ovo je svjetski vrh. Kad već gotovo da ne možemo putovati u svjetske metropole, onda je ovo najbliže savršenstvu djela koje se tamo predstavljaju publici uživo. Zato, radujemo se već viđenom “Orašaru” (standardno u prosincu), a očekujemo i balet “Romeo i Julija”, opere “Rigoletto” i “La Traviata” te genijalno “Labuđe jezero” kojega sam, da se malo pohvalim i podsjetim, gledao uživo u The Royal Opera Houseu prije petnaestak godina. Sjećam se i pljeska nakon izvedbe djela Čajkovskoaga. Dug i srdačan kao što je bio i ovaj nakon “La Tosce”. Božanstvene.

Foto: The Royal Opera ©2021 ROH. Photograph by Tristram Kenton