Croatia Records si je ove godine stvarno dala truda da nas podsjeti na novi val pa nas je na četrdesetu godišnjicu počastila s nekoliko vinilnih reizdanja novovalnih bisera objavljenih 1981. godine za zagrebački Jugoton.
Tako smo dobili bogata vinilna reizdanja prvog albuma zagrebačkog Haustora, prvijence beogradskog Šarla akrobate i Električnog orgazma i kultnu kompikaciju beogradskog novog vala Paket aranžman gdje su uz Šarla i Orgazam još i Idoli. Bavljenje novim valom na obilježavanje četrdesete godišnjice nastavlja se i dalje pa je na red došao i album Bijelog dugmeta s njihova koncerta održanog, kao što i samo ime albuma kaže, 5. aprila ’81. godine u zagrebačkom Kulušiću.
Prvo možda par riječi o samom Bijelom dugmetu koji nikako možda godinu ili dvije prije toga nismo mogli povezivati s novim valom jer su bili nešto potpuno drugo, bend koji je rock glazbu spojio s folkom i koji je, možemo to reći kao sigurno najpopularniji bend toga vremena, rock glazbu koja je tada egzistirala skoro samo u urbanim dijelovima zemlje odveo i na selo. Nevjerojatna je bila njihova popularnost u to vrijeme, vjerojatno do današnjih dana nitko to nije uspio dosegnuti, a kamoli nadmašiti. S druge strane, krajem sedamdesetih godina opet u urbanim sredinama, pogotovo u Ljubljani, Rijeci pa i u Zagrebu počeli su puhati i malo drugačiji vjetrovi i nova glazba, koja je postala popularna na zapadu, lagano se počela probijati i kod nas. Novi val je krenuo i ništa ga nije moglo zaustaviti.
Riječki Parafi, ljubljanski Pankrti, zagrebačko Prljavo kazalište pa nakon njih Film, Azra i Haustor, te u Beogradu Šarlo akrobata, Idoli i Električni orgazam tražili su, a i dobijali sve više mjesta na sceni, no i diskografski su se krenuli oglašavati. Krenuo je novovalni vlak.
Goran Bregović, autor kompletnog dotadašnjeg glazbenog materijala Bijelog dugmeta, osim toga što je vrhunski skladatelj i tekstopisac, čak i vrlo dobar gitarist, imao je još jednu veliku sposobnost, više nego fantastično osjetilo njuha. Naravno da malo ironiziram, ali Bregović je uvijek na vrijeme znao namirisati pravu stvar i ovaj puta je isto reagirao na vrijeme i ubacio se s Bijelim dugmetom u novovalni vlak. Album “Doživjeti stotu” je stao rame uz rame najboljim albumima prvijencima zagrebačkog i beogradskog novog vala, a ponudio je i hitove poput naslovne “Doživjeti stotu” i “Ha Ha Ha” koji su kasnije postali redovni zgodici Dugmetovih best of koncerata. S druge strane, Goran je i kao producent imao nos i prepoznao je veliki potencijal Idola pa se uredno ponudio i producirao njihov singl “Maljčiki/Retko te viđam sa devojkama”, a koji je doživio ogromnu popularnost.
Dugme je tri godine ranije imalo iskustvo sa snimanjem live albuma, ali sve je završilo poprilično traljavo, snimka koncerta sa Hajdučke česme, najvećeg koncerta toga vremena, nije ispala najbolje pa je pravljena kombinacija sa snimcima iz Sarajeva i na kraju nitko s urađenim nije baš bio zadovoljan. Druga prilika nije se smjela upropastiti.
Album “5. April ’81” snimka je koncerta kojim je Bijelo dugme završilo turneju povodom promocije albuma “Doživjeti stotu”.
Manje od dva mjeseca prije toga svoj live album u Kulušiću snimila je i grupa Film (to im je najbolje što su ikada snimili), a Goran Bregović je naravno namirisao Kulušić kao mjesto koje bi moglo postati sljedeće “in” mjesto za snimanje live albuma i umjesto kao stvarno veliki bend toga vremena koji je u Zagrebu mogao izabrati puno veću dvoranu, za koncert je izabrao upravo Kulušić. Koncert je naravno rasprodan, iako se za njega nije javno znalo nego se usmenom predajom zvalo ljude na koncert, i pred punim Kulušićem Bijelo dugme se predstavilo Zagrepčanima u svom možda i najenegičnijem, novovalnom izdanju. Novovalna energija i ska ritmovi koji su bili trend toga vremena obojili su i neke starije hitove Dugmeta novim bojama, a uz predstavljanje albuma “Doživjeti stotu” i nekih best of momenata iz ranijih faza Dugmeta iznenađenje večeri je bila i obrada velikog hita Indexa, “Sve ove godine”. Sarajlije odaju počast Sarajlijama na novovalni način u Zagrebu. Ploča je u ono vrijeme i uz ime Bijelo dugme objavljena u poprilično maloj nakladi pa je kasnije postala svojevrsni raritet.
Bregović danas s vremena na vrijeme u bijelom odijelu luta po svijetu i za dobar novac prodaje reciklirano Bijelo dugme umotano u vrhunski world music paket i još jednom dokazuje da samo pravi majstori i oni koji znaju namirisati trend mogu uspjeti u ovome svijetu. Bez obzira što mu je to prije četrdeset godina bila velika gnjavaža u životu, vjerojatno će ovim načinom života doživjeti stotu, a mi mu to svakako želimo.
Uglavnom, ploča “5. April ’81” stvarno vjerno dočarava moment u kome je nastala, a i mjesto gdje je snimljena. A mjesto gdje je snimljena je opet posebna priča.
Kulušić ili punim imenom Glazbeno-scenski centar Kulušić (GSC Kulušić) danas je već odavno kultno mjesto zagrebačkog rokenrola iako već dugo vremena ne radi, ali ovaj klub (nekadašnje kino Zebra) u Hrvojevoj ulici pamti neke od vrhunaca ne samo novog vala nego općenito muzike od kraja sedamdesetih pa do početka devedetih godina do kada je trajalo zlatno doba Kulušića. Nakon već spomenutog snimanja prvog live albuma Filma (“Film u Kulušiću – Live”) i ovoga albuma Bijelog dugmeta vrlo brzo se u Kulušiću obreo i Johnny Štulić s Azrom i s cjelotjednog live nastupanja snimio legendarni Azrin “Ravno do dva” album iste te 1981. godine. Već sljedeće godine svoje live nastupe u Kulušiću ovjekovječili su pločama ljubljanski Buldožer (“Ako ste slobodni večeras”), Haustor (“Ulje je na vodi” – objavljen puno kasnije) i Leb i Sol (“Akustična trauma”).
Svoj prvi samostalni nastup uopće u Kulušiću je 1984. godine održao i Bajaga, a iako snimak negdje postoji nikada nije objavljen jer je nastup bio i prije njegovog prvog oficijalnog albuma “Pozitivna geografija”. 1986. godine u Kulušiću svoj prvi live album snima Ekatarina Velika (“19LIVE86”), a iste godine svoj live album snima i Električni Orgazam (“Braćo i sestre”). Sve ono najbolje toga vremena što je bilo u vrhu rock estarde, bilo je i prošlo kroz Kulušić.
Nažalost klub danas više ne radi, a ako bi bilo malo pameti kod političara ili onih koji uopće o nečemu odlučuju, možda bi bilo lijepo revitalizirati ovo mjesto, pa makar i kao kakav vid muzeja posvećenom rock glazbi koja je na ovim prostorima nekad nešto značila. Da je nešto značila svjedoči i ovaj album koji nas svojim datumom podsjeća da se prije četrdeset godina u Kulušiću svirala dobra glazba.