IN MEMORIAM: Meat Loaf (1947. – 2022.) – veličine se otkrivaju u retrovizorima
U povijesti popularne glazbe puno je poznatih autorskih i autorsko-izvođačkih parova, no rijetko je koji zračio tako jasnom crtom međuovisnosti kao što je to bila dugovječna, ali vječno isprekidana suradnja između Meat Loafa i Jima Steinmana.
Obojica su imali zapažene uspjehe izvan te suradnje, no ništa se ne može mjeriti s nevjerojatnom energijom koju su proizveli kroz četiri zajednička albuma, poglavito antologijske “Bat Out of Hell” iz 1977. i “Bat Out of Hell II: Back in Hell” iz 1993.
Steinman je umro u travnju prošle godine, a Meat Loaf (pravim imenom Michael Lee Aday) u petak. Obojica su rođeni krajem četrdesetih godina prošlog stoljeća, a povodom Steinmanove smrti Meat Loaf je izgovorio prekrasno njima svojstvenu rečenicu “We didn’t know each other, we were each other”. Takav nesputani patos obilježio je i njihovu kreativnu suradnju. “Bat Out of Hell“ besprijekorna je sinteza sveameričkog rock propovjedništva Brucea Springsteena (E Streetovci Roy Bittan i Max Wainberg sviraju na nekoliko pjesama prvog i drugog “Bata”), mjuzikala (Meat Loaf je nastupao u kazališnoj i filmskoj adaptaciji “The Rocky Horror Picture Showa”), te rock’n’rolla pedesetih. Kompletan narativ “Bat Out of Hell” mogao bi se opisati kao fantazija o adolescenciji koju Steinman nikad nije imao. To je jedan od najprodavanijih albuma svih vremena, predivna nesputana nakupina kičastih klišeja koji uspijevaju biti uvjerljivi zbog dvije osnovne stvari – jer ih Jim Steinman uvijek piše kao da ih stvarno misli i jer ih Meat Loaf izvodi kao da mu život ovisi o tome.
Čak i kad je potpuno pretjeran, poput neukusnog i tako tipično boomerskog srednjeg dijela u “Paradise By Dashboard Lights“ u kojoj je “prijenos” bejzbol utakmice na radiju loša, tanko skrivena metafora za seks, prvi “Bat Out of Hell” ostaje nevjerojatan komad glazbe. Prenapuhani komad popkulturnog idolopoklonstva toliko je nevjerojatno iskren u svojim namjerama da je pomogao stvoriti potpuno novi mainstream u devedesetima, unutar kojeg nikad nije bilo prejake emocije.
Pravi primjer tog zvuka, ali i kompliciranog odnosa Steimana i Meat Loafa, bila je “It’s All Coming Back to Me Now”, koju je je Steinman svom (ne)prijatelju davno obećao da bi na kraju završila kao dio njegovog girl group projekta Pandora’s Box, ali ju je proslavila Celine Dion umobolno maksimalističkom verzijom iz 1996., kroz koju je Steinmanovska estetika dovedena do logičnog ekstrema. Sam Meat Loaf dočepao je se na kraju 2006. i snimio svoju verziju za “Bat Out of Hell III: The Monster is Loose”, album bez službene suradnje sa Steinmanom, a koji je svejedno uključivao sedam njegovih ranije objavljenih kompozicija.
Sasvim prigodno, posljednji studijski projekt za obojicu bio je “Braver Than We Are “ iz 2016, netipično suzdržana kolekcija za ova dva ogromna ega.
Pored Steinmana Meat Loafovu karijeru obilježila su i dva naizgled vrlo različita filmska redatelja. Michael Bay režirao je spotove za sva tri singla s “Bat Out of Hell II” i time praktički pretočio Meat Loafovu audioestetiku u vlastiti podjednako bombastični video stil. David Fincher, njegov kolega iz videospotovske kompanije Propaganda Films, angažirao ga je za svoj kultni “Klub boraca”. Uloga Roberta “Boba” Paulsona u čijem zagrljaju trenutnu utjehu traži izgubljeni lIk Edwarda Nortona postala je zaštitnim znakom njegove kasnije karijere i podsjetnik da je dugogodišnji republikanac čiji je opus pomogao oblikovati zvuk srednje struje cijelo vrijeme imao transgresivnu crtu, još od uloge u “The Rocky Picture Horror Show”. Da je bilo imalo drugačije, njegov opus ne bi bio tako fascinantan i danas.
